Zajednički jezik

Malotko će za moj grad reći da mu se ne sviđa. Zapravo, svima se sviđa. Onaj tko prvi puta dođe u Varaždin, reći će oduševljeno – živiš u divnome gradu. Imate prekrasne palače, imate Stari grad, prekrasno groblje, imate prekrasne kavane, a imate i toliko događanja u gradu. Pa mi onda spominju i Špancirfest, i Varaždinske barokne večeri, i susrete mladih glazbenika, i Trash festival, i sport i još mnogo toga.
Mogu se složiti da grad ima nekoliko lijepih palača, od kojih su neke oronule, pa nisu više ni tako prekrasne; prekrasno je i groblje, koje u nekim vremenima ipak i nije tako prekrasno, jer neki urede grobove samo za Dan mrtvih, a onda ih dekoriraju s umjetnim cvijećem kričavih boja kao da su svi daltonisti; imamo Stari grad, koji je najvredniji varaždinski kulturni spomenik, kad po njemu ne bi bilo ispisanih grafita, kojima ruralna mladež obližnjih škola riješava svoje frustracije. O, da, imamo i Špancifest, koji se pretvorio u neku vrstu glazbenog festa žive glazbe zbog koje žitelji grada i radni ljudi, užeg i šireg centra, ne spavaju deset dana, a sve za konačni financijski rezultat tog festa od pozitivne nule!

Ma, imamo mi svašta!

I tako jednoga dana telefonira mi prijateljica iz Karlovca, koja je izgubila posao u jednoj propaloj banci. Htjela bi započeti neki posao vezan za turizam ili ugostiteljstvo, pa razmišlja da to bude baš ovdje, u ovom prekrasnom i, po pričanju, bogatom gradu. Rekoh joj da joj je bolje da se odluči za more, uostalom, na moru se kroz sezonu zaradi više negoli tu u unutrašnjosti. Kaže mi da je na moru u gradu P u Istri pokušala pokrenuti posao s malim pokretnim kioskom i prodajom palačinki, hot-doga i bezalkoholnog pića, ali da nije uspjela dobiti dozvolu. Pitam je zašto, a ona mi lakonski odgovori – ma zbog jezika. Nisam ništa razumjela, pa mi polagano objasni:

.- Nemam pojma o talijanskom, osim ono - grazzia, bene, i još neke riječi, a tamo su ti uglavnom gosti Talijani, a i domaći govore skoro samo talijanski, i tako nisam dobila dozvolu, jer ne znam jezik, a oni kažu da se s jezikom otvaraju sva vrata.

- Ma, tko ti je to rekao, uznemirila sam se, misleći već kako ću joj pomoći napisati protesno pismo ministru turizma, ali me ona prekine:
- Nema veze, ionako su rekli da sličnih usluga imaju dovoljno u P. Mislim da će mi ovdje biti bolje.

- Dobro, a kako ti ja mogu pomoći? – pitam je. Zajedno smo bile u srednjoj školi, nije bila baš bistra za učenje, ali se jako dobro snalazila. Mogu joj napisati neku molbu ili pomoći ispuniti neke obrasce, ali mi ona reče:

- Znaš, ako me i tu traže da znam jezik, budeš mi pomogla? Kraj onog mog muža Bosanca zaboravila sam na naš kaj. Jer, ako me traže da znam kajkavski, ja ti tu odavno nisam više doma. Vidiš da svugdje traže da znam njihov jezik.

Nisam mogla zamisliti da bi netko tražio da prodavač, ugostitelj ili trgovac mora znati kajkavski. Jest da je kajkavski uvršten u europske jezike, što je velika stvar, ali nisam još čula da je za otvaranje bilo kakvog posla u našem gradu nužno znati kajkavski. Ali, sve je moguće. Već jako dugo nisam imala nikakvog posla s vlašću i birokracijom u gradu, niti županiji, pa može biti da mi je nešto promaklo.

Rekoh joj da može računati na mene.

I tako se jedno jutro nađosmo. Ona sva sretna.

- Dobila sam dozvolu – reče mi odmah.

- Krasno - odgovorim – Kak' tak brzo.

- Ah, odmah smo našli zajednički jezik!

- Kaj kajkavski? – upitam.

- Daj, molim te, kakav kajkavski!?

- Nego? O kojem se jeziku radi. Ne shvaćam.

- Nisam ni ja tako dugo dok mi ga nije pokazao – reče prijateljica.

Sad još više nisam ništa shvatila. Zbunjena, samo sam ju tupo gledala.

- Pa znaš valjda koji je internacionalni jezik.

- Esperanto – uzviknem ponosno. To sam znala, jer sam ga i sama nekad učila.

- Ah, draga moja, netko bi rekao da si ti iz logike u gimnaziji imala jedinicu, a ne ja. Jako si se zapustila odkad si u mirovini - pa počne klimati glavom lijevo – desno.

A onda polako iz torbice izvadi novčanik, pa izvadi šuškave apoene Eura, mahne mi njima ispred nosa i reče:

- Zašto ići na tečaj stranog jezika, kad je ovo naš zajednički jezik!

I tako, sad više ne pečem kod kuće palačinke, nego me jednom tjedno počasti prijateljica u svojem kiosku. Kaže mi da sad kad zna internacionalni iliti zajednički jezik, iduće godine u ljetnoj sezoni kreće ponovno u P. More je ipak more!

Matilda Mance

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.