Stršljen u trgovačkom centru

U našem malom gradiću sagradili su dva trgovačka centra. Udaljeni su jedan od drugoga dvadesetak minuta hoda. Ulica do ulice. Susjedstvo. Naš mali gradić brojio je negdje oko dvije tisuće stanovnika,i prirodno se nastavljao na obližnja sela u kojima je sve prštalo od seoskih domaćinstava, obradivih oranica, živine i svega onoga što prati vrijedne seljake. Tu se smjestilo još nekoliko puta više stanovništva. Tako da su dva trgovačka centra ipak imala smisao svog postojanja, to jest imali su matematičku računicu za uspješno poslovanje, bar što se broja kupaca tiče. O prvom trgovačkom centru, koji se smjestio kraj obale rijeke, čula sam pohvalne stvari. Između ostalog, da ima stalne popuste na najpotrebnije sstvari u domaćinstvu. Tako sam se i ja, nezaposlena, uputila sa ono malo novaca na računu, kupiti policu za knjige. U tom famoznom trgovačkom centru je bilo na policama stvari da ti mozak stane, od igle do električkih izmišljotina. Zamislite kako se osjeća kupac koji želi kupiti a nema čime platiti. Muka živa.

Tako sam ja ipak kupila policu i kraj blagajne čekala oca da dođe po policu kako bi je autom odvezli do naše kuće udaljene samo par minuta vožnje. Dok sam čekala slučajno sam pogledala svoju nogu. Imala sam tanke cipelice, jer je bilo ljeto i jer je bilo užasno vruće, a cipelicu su bile tanke da se činilo kao da hodam bosa. Zamislite mene! Djevojku preko dvadesetak godina , tamne duge kose i tamnih očiju kako stoji u tankoj ljetnoj suknji sa tankim cipelicama gotovo izgubljena u velikoj trgovačkoj hali. Odjednom sam se uplašila. Na nogi, na onom otvoru na cipelici ugledala sam nekakvog debelog stršljena. Automatski, bez razmišljanja pokušala sam ga odbaciti s noge. Rukom sam zamahnula s namjerom da ga otjeram. No, nisam uspjela. On se osvetio. Pustio je žalac i ugrizao me. Mene je zapeklo toliko da sam viknula. Stršljen nije odletio, spustio se pokraj mene s desne strane taman do prozora izloga. Htjela sam automatski stati za njega. Ali, čekaj malo! Gledala sam tog debeljka kako bez imalo straha sjedi pokraj mene na podu. Kao da nije očekivao da ću ga smrviti, da ću mu se osvetiti! Ne, nisam se usudila stati na njega I zdrobiti ga. Podsvjesni strah da će me opet ugristi ako stamen na njega sa tankom cipelicom s ciljem da ga sameljem, bio je jači. Nisam stala na njega I nisam ga zdrobila. Blagajnica me gledala znatiželjno I pitala:

- Što vam je? Da li vam je pozlilo?

- Ugrizao me stršljen! - zavapila sam.

- Idite do kafića neka vam dajul leda i stavite ga na mjesto ugriza.

Ja sam skoro osjetila ljubav prema toj nepoznatoj blagajnici, a onda ni jedan ni dva, nego izvalila: - bilo bi dobro da ga ubijete, da nekoga drugog ne ugrize.

Tek, rekla je: - neću ga ubiti!

Ljudi, svašta mi je ušlo u misli. Bog svemogući prije svega. Došlo mi je da ne povjerujem što sam čula. Ti bokca, stršljen okolo grize, a nitko ga neće ubiti. Da ne povjeruješ! Da ga ne drže tu kao domaću životinju?

Dok sam stavljala led u obližnjem kafiću, konobarica je rekla: -cijeli ovaj tjedan stršljeni nekog grizu. Pokraj blagajne je bio roj stršljena, ne zna nitko kako i zašto se baš ovdje roje!

- Da li ima ugriženih blagajnica? – iskreno me zanimalo.

- Ima – odgovorila je.

- To im i treba – mislila sam – zašto ne pobiju stršljene kad već tako divljački grizu.

Moj otac je konačno došao po mene i policu. Prije nego je uzeo policu ja sam izvalila:

- Tata, ubi ovog debelog stršljena – bilo je prvo što sam mu rekla kad je došao do mene.

- Pusti ga neka živi !!! - izrekao je.

- Da živi!!! – nisam mogla vjerovati dag a ni on ne želi ubiti.

- Čera, ne valja biti agresivan, takvi ljudi kratko žive I dosta nekvalitetno I opasno.

- Ali tata, on me ugrizao!!!- prekinula sam njegove filozofske meditacije o agresivnosti. Konačno je pogledao prema mojoj nozi na kojoj je bio led umotan u plastičnu vrećicu.

- A gdje je taj stršljen? – sad je ljutitio zapitao. Ne znam, možda ga je ipak odlučio ubiti.

- Tu je bio, gdje je sad, ne znam! Izgleda da je frajer predosjetio opasnost pa klisnuo. Meni je jedino preostalo da zazivam Boga I mozgam o stršljenu koji me ugrizao i čisto se lako izvukao tu u mom gradiću, u mom mjestu, a njega nitko ne želi kazniti. Koja nesreća! Koji baksuz!
Kad smo stigli kući ipak sam osjećala olakšanje jer sam barem imala policu. Kad ono , otac se umiješao:- čera, opasno ti je natekla noga. Idemo doktoru. Hajde, ulazi u auto. – ma kakvi, ne idem – bila sam ljuta. Neću. Ne budem valjda umrla zbog prokletog stršljena ( bio je sve samo ne proklet, da se razumijemo, ta imao je sreću što je ostao živ i to tri puta.).

- Nemoj me ljutiti, već ulazi u auto – bio je neumoljiv tata.

Dok smo se vozili prema ambulanti stalno sam blebetala o stršljenu. Blebetala o stršljenu i mislila na Boga.

Drugi dan ujutro, majka je po običaju kupila novine. Za doručkom mi ih je nehajno dobacila. To nije često radila, pa me sad zanimalo što je tako važno pisalo da ona želi da saznam. Pogledala sam naslovnu stranicu. Imala sam što vidjeti. Na naslovnici je pisalo:
STRŠLJEN GA UBO U NOGU. UMRO U TRENU. NIJE MU BILO SPASA.

Zbilja, preminuo je čovjek kojeg je stršljen ubo. U članku je pisalo: pustio otrov u venu. Miloš je nakon uboda uspio zazvati ženu i reći joj što je bilo, pao je u anafilaktički šok i ugušio se do dolaska Hitne pomoći.

Ne, to se nije desilo u mom gradiću, nije se desilo u našem trgovačkom centru. Ja sam ipak bila sigurna da sam bila u pravu kada sam tražila da ubiju ovog debelog gadnog sretnog stršljena koji me ubo, jer tko zna, možda sada opet okolo leti , a netko bi mogao čak od njega i umrijeti.

Olga Ruklić

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.