Glicinije

- Treba sitnije nasjeckati luk – rekao sam supruzi.

- Za okus je to svejedno – reče ona i nastavi sjeckati luk na prilično velike komade.

- Jelo je gastronomski, ali i estetski užitak – rekao sam, vjerujući da će ona uvažiti moju primjedbu.

- Da, zato ti tražiš da ti jelo bude u starom tanjuru, a ne u porculanskom jer ga je šteta – reče supruga blago zajedljivo.

- Ja sam mislio samo na jelo, ne na pribor, ili stolnjak, ili cvijeće u vazi, ili na glazbu – rekao sam što sam mirnije mogao. – Jelo mora biti i estetski užitak.

- Da, a dio tog estetskog užitka je što manje zvrndanja – reče supruga i pogleda me prijekorno.

- Ja tebi dam dobronamjeran savjet, ti pak se odmah ljutiš – rekao sam i sjeo, namjerno okrenuvši supruzi leđa.

- A da mi dobronamjerno kažeš kako veliki moraju biti komadići luka? – upita me supruga prestavši sjeckati luk.

- Sad je kasno za tako nešto – rekao sam, razočaran reakcijom supruge.

- Hoćeš li ga onda ti nasjeckati? – reče supruga pružajući mi nož.

- Neću – rekao sam gledajući kroz prozor.

- E, baš si dosadan – reče supruga i nastavi sjeckati luk.

- Ubitačno? – rekao sam i pogledao je na trenutak.

- E, baš jesi dosadan. Evo tebi deset kuna pa ti lijepo estetski otiđi na pivo – reče ona stavivši novčanicu na stol.

- Hoćeš me se riješiti – rekao sam gledajući novčanicu.

- Da, naravno, jer si dosadan! – reče supruga. Uhvatila me ispod ruku, podigla i iugurala iz stana.

- Još priznaješ! Znaš da me muči tlak i da se vrijeme tek popravilo... – govorio sam stojeći pri vratima.

- Živio! – reče mi supruga tutnuvši mi novčanicu u džep i gurne me iz stana.

Dok sam besciljno hodao gradom, pokušavao sam shvatiti nasilnički postupak svoje supruge. Dosad ona nije bila takva. Obično sam dobio poljubac kad me tjerala iz stana kako bi završila svoj posao. Ovaj put je bila ozbiljna i stroga. Kao da je mislila baš ono što je govorila. Ipak, kako me je mogla istjerati na ulicu, mene, tlakaša koji je tek prebrodio krizu izazvanu višednevnim kišnim proljetnim vremenom. Možda sam je malo iznervirao svojim estetičkim primjedbama, no od dobronamjernih primjedbi ne može se dobiti infarkt, koji se može dobiti od hodanja po ciklonalnom vremenu. Dakle, ja sam taj koji riskira svoj život dok ona gleda sapunicu na televiziji.

Odlaknulo mi je kad sam vidio da se sprema prekrasan proljetni dan. Razmišljajući kamo da odem na pivo, sjetio sam se Raja, pivnice u Dućanskoj koja ima terasu natkrivenu mrežom grana jednog stabla glicinije. Možda još cvate, možda još nije kasno da uživam u pivi i u velikim cvijetnim grozdovima glicinije. Tamo sam vodio svoju Pepicu na malinovac prije pedesetak godina. Njoj je ime lokala i odlični malinovac bio glavni razlog, meni pak i pivo i glicinije. Da, već tada je sve počelo i traje točno četrdesetosam godina.

Srećom, glicinija je bila u punom cvatu. Cijela terasa bila je natkrita prekrasnim velikim ljubičastim cvijetnim grozdovima. Dok sam ulazio, tu i tamo bi u padu zalepršao koji cvijet. Prošlo je jedanaest sati i većina stolova bila je slobodna. Za dva stola jelo je četvero studenata. Izabrao sam stol u kutu terase kako bih jednim pogledom mogao vidjeti svu tu raskošnu proljetnu ljepotu. Naručio sam malu kriglu crne pive i uživao.
- Dugo se nismo vidli, gospon Mikulek – reče mi konobar donijevši pivo.

- Ciklona, vražja ciklona, Štef. Tlak, tlak me muči – rekao sam ispričavajući se.

- A na naše glicinije ste pozabili? – reče Štef i pokaže na ljubičasti cvijetni krov.

- Ne, zato sam ja tu, zato sam ja tu! – rekao sam pogledavši unaokolo.

- Onda uživajte – reče konobar i ode.

Dok je lišće treperilo na vjetru, grozdovi glicije nepomično su visjeli. Bilo ih je na stotine. Terasa je imala prekrasan ljubičasto-zeleni strop. S vremena na vrijeme s kojeg grozda zalepršao bi koji cvijet i polako pao na koji stol, pod ili na stolac.

Uskoro se terasa ispunila studentima koji su došli na objed u Raj, jednu od studentskih menzi u Varaždinu. Ja sam bio jedini obični gost na terasi.

- Oprostite, jel' kod vas slobodno? – upitao me starčić sa štakom kojeg zbog zanesenosti glicinijama nisam primijetio.

- Da, izvolite, samo sjednite – rekao sam i odmaknuo stolac da čovjek lakše sjedne.

- Hvala – reče starčić i sjedne s naporom. Kad je došao konobar, i on je naručio malu kriglu crne pive. – Toliko sam dobio od žene.

- Ja također. Htjela me se riješiti pa me poslala na pivo – rekao sam nasmijavši se.

- Točno tako je i kod mene. Da mi za malo pivo i giljaj, stari – reče starčić i žalosno se nasmiješi.

- Da, riješe se one nas, a ne znaju za glicinije! – rekao sam i rukom pokazao unaokolo.

- Čista divota! – reče starčić i uzdahne.

- Jesu! Cijela terasa! – rekao sam s oduševljenjem.

Jedno vrijeme smo šutke sjedili uživajući u ljepoti terase. Oko nas studenti su jeli i bezbrižno čavrljali.

- Da se kladimo kome će prvome pasti cvijet u pivo! – reče starčić veselo. – Umjesto sjekire u med!

- Može! – rekao sam, oduševljen prijedlogom. – Tko izgubi, sutra plaća jednu rundu.

- Ne! Kome prvome padne cvijet u pivo, platit će sutra rundu! – rekao sam i podigao kriglu da se kucnem sa starčićem.

Željko Funda

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.