Sve veća potreba za gerontodomaćicama: Društvo i razgovor starijima najviše znače

Napisao/la: -
Verica Šantek i Antonija Pozder Verica Šantek i Antonija Pozder Foto: Ivana Dreven

- Puno mi to znači, barem malo da popričam s nekim, da se malo pojadam. Verica mi donese i lijekove, pomogne mi u poslovima, počistiti, pospremiti, lakše je i ljepše te poslove napraviti u društvu nego sama. Ja bi da mi dolazi svaki dan - rekla nam je Antonija Pozder (75) iz Zamlače, jedna od 90-ak korisnika kojima pomažu gerontodomaćice zaposlene u sklopu projekta “Nauči i pruži potporu u lokalnoj zajednici” Gradskog društva Crvenog križa Varaždin.

Samoća najveći problem

14 dugotrajno nezaposlenih žena s područja grada Varaždina te općina Vidovec, Trnovec Bartolovečki i Jalžabet zaposleno je u sklopu ovog europskog projekta kako bi pomagale starijim i nemoćnim osobama u svakodnevnom životu – od pomoći kod čišćenja, kuhanja, nabavke namirnica iz dućana, odlaska k liječniku ili po lijekove... ovisno o potrebama. No ono što je mnogima od njih najvažnije su upravo druženje i razgovor.

U današnje vrijeme rijetke su obitelji u kojima zajedno živi više generacija, a sve je više i onih koji su u potrazi za “boljim životom” odselili u inozemstvo. Sve je više starijih osoba koje žive same, a dodamo li tome današnji užurbani način života mlađih generacija, uz posao i brojne druge obaveze, ne čudi da se stariji uglavnom žale na - samoću.

crveni_kriz_-_gerontodomacice_-_zamlaca_4.jpg

- Jedan sin mi je umro, a drugi se oženio i otišao, a i bolestan je. I njihova djeca su već velika, žive svoj život. Danas se više ne živi kao nekada... Već sam deset godina udovica i najteža mi je samoća, to kaj se nemam s kim spominati. Dobro je kad je lijepo vrijeme, po ljeti odem van, na vrt, malo sim, malo tam, do susjeda, ali zimi je užas biti cijeli dan zatvoren u kući, i kad cijeli dan ne progovoriš ni riječ - ispričala nam je simpatična baka Antonija.

- Kad sam bila mlada, nisam mogla nikud ići, tu su bila djeca, bilo je puno posla pa nisam ni odlazila po nekakvim zabavama. Nisam baš ni sad za izlete, kakve zna organizirati udruga umirovljenika, meni je najljepše otići na Bistricu i “za jednu vuru da sam doma” - nasmijala se i dodala da joj je doma najljepše.

Na zdravlje se ne žali, iako ima poteškoća.

- Nemam baš teških problema, daj Bože da mi ne bude trebalo neke veće pomoći - kaže Antonija, iako je muči artristis. No ni zgrčeni prsti je ne sprječavaju da se bavi našivavanjem i ponosno nam pokazuje platna izvezena cvjetovima, ptičicama i drugim motivima.

crveni_kriz_-_gerontodomacice_-_zamlaca_6.jpg

- Radim koliko mogu, da skratim vrijeme i zaboravim da sam sama - kaže Antonija, dokazujući da je na brige lakše zaboraviti ako se čovjek nečim bavi.

”Osjećam se korisnom”

- Baka ima artritis, ali se ne da. Svaki put kad dođem k njoj ima barem jedan novi rad, stalno nešto radi - ističe Verica Šantek (47), gerontodomaćica koja posjećuje baku Antoniju. I sama je iz Zamlače pa Antoniju zna od ranije.

- Živjela sam prije tu blizu, baka je bila moja susjeda i pazila je mojeg brata kad je bio mali. Od nje smo i mlijeko nosili – kaže Verica, dodajući da sada ona pazi na nju.

Verica se sveukupno brine o šestero korisnika, a ističe da joj, osim što je putem ovog projekta dobila posao, puno znači i to što može pomagati.

- To je neka vrst zadovoljstva kad vidiš da si nekome potreban. Imaju naši korisnici djecu i rodbinu koji povremeno dođu k njima, no na kratko jer danas je takav način života, svi su u žurbi, a mi kad dođemo tu smo barem jedan sat, što njima puno znači. Većinom razgovaramo, kažu mi: “Ne moraš ništ, samo se tu sjedni da se spominamo, ja budem si sama drva donesla”. No pomognemo im u kućanskim poslovima, odemo do dućana, osobito zimi zbog leda, donesemo im lijekove... A kad sam na odlasku, pitaju me: “Pa već? Pa kolko je vur? “ To im je prekratko. Dođu njima i susjede, ali ovo je ipak drugačije - govori nam Verica.

- Iako je ovo posao, ne možeš ostati na distanci ako dolaziš nekome u kuću dva puta tjedno, ljudi ti govore o svojim problemima i brigama, uspostavi se bliskost, a osobito ako nekoga poznaješ od ranije, tada su to drugačije veze – kaže Verica kojoj ovaj posao ima i posebno značenje.

crveni_kriz_-_gerontodomacice_-_zamlaca_3.jpg

- Naravno da mi ovaj posao puno znači jer sam bila nezaposlena, ali znači mi puno i zbog toga jer sam rano ostala bez roditelja tako da mi sada puno znači druženje s tim ljudima koji bi mi po godinama mogli biti roditelji, osjećam se korisnom. Kad su mi roditelji bili živi, ni ja nisam imala vremena za njih zbog posla, djece... sad je to nekakvo ispunjenje, osjećam se kao da im “vraćam”. Mislim da svaki čovjek ima potrebu brinuti se za nekoga, da se osjećaš korisnim - iskrena je Verica, a napominje da se i korisnici brinu za nju.

- Pitaju me: Ti ne bude zima, si se dobro oblekla? Kad pada kiša, izađem van i vidim da su mi na sjedalo bicikla stavili vrećicu da se ne namoči, ili mi pospreme bicikl u šupu da ne pokisne. Kad je snijeg, čude se što sam došla “po takvom vremenu, pa bude ti se nekaj dogodilo... ali dobro da si došla” - sa smješkom nam je prepričala svoje dogodovštine.

Sve više starijih treba ovakvu pomoć

Filipa Blažon Šumečki iz GDCK-a Varaždin, asistentica na ovom EU projektu, napominje da su gerontodomaćice raspoređene tako da se brinu o korisnicima na području na kojem i same žive.

- Imaju službene bicikle kojima obilaze korisnike. Raspored smo napravili tako da maksimalno koliko možemo pokrijemo potrebe na terenu i da ženama nije predaleko putovati do korisnika. Radno vrijeme im je od 8 do 16 sati, a obilaske korisnicima rasporede ovisno o njihovim potrebama. Nekome više odgovara ujutro, nekome oko podneva, nekome poslije ručka... sad su se već dogovorili i uhodali – kaže F. Blažon Šumečki i ističe da je potreba za takvom skrbi za starije osobe sve veća.

crveni_kriz_-_gerontodomacice_-_zamlaca_7.jpg

- Potrebe su veće nego što mi možemo zadovoljiti, na listi čekanja nam je trenutačno oko 25 osoba. Najveća je potreba u gradu Varaždinu, ali i u drugim općinama nije da nema osoba kojima bi ta usluga trebala, nego naprosto još nisu spremni na taj korak. Mnogima bi pomoć trebala, ali uvijek je tu onaj faktor: kaj budu ljudi rekli, kaj bude rodbina rekla... pa se mnogi ne usude pitati. Važno je prvo uspostaviti povjerenje. Kad oni vide uniformu Crvenog križa i kad čuju od susjeda da posjećujemo nekog koga znaju, to je onda već provjerena informacija - nasmijala se asistentica na projektu uz zaključak da je u takvim slučajevima “usmena predaja” - najbolja.

crveni_kriz_-_gerontodomacice_-_zamlaca_9.jpg

Ivana Dreven

Novinar

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.