O putu u daleki Sibir transsibirskom željeznicom, hodanju preko zaleđenog Bajkalskog jezera, spavanju u šatoru s nomadskim stanovnicima, preživljavanju na -63°C i još štošta tome uzbudljivom i zanimljivom mogli su saznati svi koji su se u petak 20. siječnja u večernjim satima okupili u varaždinskoj Prvoj gimnaziji na predavanju mladog Varaždinca Siniše Glogoškog.

O Siniši, studentu diplomskog studija fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, imali smo prilike pisati i izvještavati nakon njegove velike avanture u ljeti 2010. godine, kada je biciklom prešao put od Zagreba do glavnog grada Sirije, Damaska, dugačak nevjerojatnih 4.000 kilometara. Svoje je putovanje tada ovjekovječio atraktivnim i impresivnim fotografijama, a isto je učinio na putovanju u Sibir, za koji se odlučio kako bi pobliže upoznao nomadske narode.

- Ideja za Sibir došla je jer sam posljednjih par noći u Siriji spavao s Beduinima u pustinji. Oduševio me taj njihov način života. Oni nemaju ništa, a opet su veseli i osmjesi su uvijek na njihovim licima. Žive na plus 50°C i u teškim životnim uvjetima, pa me zanimalo kako i drugi nomadi žive u ekstremnim uvjetima, tako da je motiv za putovanje bilo istraživanje nomada Evenka – kaže Siniša Glogoški.

Ponovno puno jurnjave

Sinišino putovanje u vječni snijeg i led trajalo je 30 dana. Ponovno je svaki dan bio na drugom mjestu, trebao je neprestano juriti, za što mu je, kaže, doista žao, no drugačije nije mogao.

- Avionom sam letio do Moskve, zatim sam išao do Bajkalskog jezera transsibirskom željeznicom, nakon toga sam propješačio zaleđeno Bajkalsko jezero (50 km! op.a.), potom još dva dana transsibirskom i uputio se na sjever prema najhladnijem gradu na svijetu, Yakutsku, odatle sam išao preko planina i sela gdje sam se uspio spojiti s tim nomadima (Evenkima) te sam nekoliko noći proveo s njima. Od opreme sam nosio jako puno čarapa i rukavica od kuhane vune, windstopere, pernatu jaknu i pernate hlače, no zapravo mi je najbitnije bilo pododijelo koje sam dobio vrlo jeftino, za 80 kuna i one njihove valinki čizme od kuhane vune – objašnjava Siniša.

Špijun ili pustolov?

Pomalo nevjerojatno zvuči podatak da je Siniša u svojoj ekspediciji prošao kroz čak 11 vremenskih zona. Prosječna temperatura u Yakutsku bila je -40°C, a najniže što je doživio bilo je -63°C i to u jednom šatoru. Kako li je tek bilo vani?! Spavao je u gostionicama, a neki su ga ljudi zvali čak i sebi u kuću. Susretao se s ilegalnim kopačima zlata, lokalnim pijancima, a naišao je i na velik broj dobrih ljudi. Anegdote će, kaže, pamtiti čitav život.

- Transsibirska željeznica je specifična po tome jer sam bio jedini turist u vlaku i pitali su me tko si ti, kako ti znaš ruski, ti si neki špijun, nešto nas muljaš, ali više manje svi su bili pristupačni, nisam imao problema jer su bili jako dragi, željeli su komunicirati, sporazumijevati se i učiti me ruski, pokazati mi kako jedu boršč, kako piju vodku, kako rade čaj iz samovara i ostale zanimljive stvari. Autostopiranje je bilo također zanimljivo jer sam 3000 kilometara uspio autostopirati na tim zaleđenim cestama gdje prođu jedan do dva auta dnevno, ali opet sam naišao na ljude koji su me poveli – priča Siniša.

Zauvijek prijatelji

U hladnom i dalekom Sibiru Siniša je čuo jednu od najtoplijih životnih priča. Naime, upoznao je prijatelja koji ga je kasnije posjetio u Zagrebu, pa su ostali u kontaktu.

- S par ljudi koje sam upoznao se neprestano čujem, a jedan od njih je moj prijatelj Rustam iz jednog sela kraj Yakutska. On je prošlog ljeta s obitelji u Crnoj Gori ljetovao nekoliko tjedana. Čuli smo se, dogovorili se i došao je kod mene u Zagreb na nekoliko dana, tako da sam mu uspio nekako uzvratiti za gostoprimstvo koje je on meni pružio – sretan je Siniša.

Nova, ovaj put, južnoamerička ekspedicija

Tek što je s javnosti podijelio dojmove s putovanja u Sibir, Siniša se već odvažio na novu pustolovinu. Ovaj put odlučio se za južnoameričku priču, no motiv je i dalje ostao isti.

- Idem u Gvajanu u prašumu na 45 dana. Istraživat ćemo jedan slap i jednu špilju oko tog slapa, malo ćemo se probijati kroz džunglu. Zemlja je bogata nedirnutom prirodom, a poveznica su opet ta domorodačka plemena koja me jako zanimaju. No, jako je teško doći do njih. Ovoga puta ne idem sam, već idem s kolegom Bernardom Bregarom, speleologom – poručuje Siniša Glogoški.