FELJTON Arhitektura grada Varaždina kroz povijest (8) - Gradsko kupalište na Dravi

Kada je sagrađeno, kupalište je bilo smješteno duboko unutar prirodnog ambijenta dravskog okoliša Kada je sagrađeno, kupalište je bilo smješteno duboko unutar prirodnog ambijenta dravskog okoliša

U periodu modernizma arhitektura otvorenih kupališta postaje sastavni dio mreže javne infrastrukture diljem Europe, s važnom socijalnom ulogom u formiranju novog društva nakon 2. svjetskog rata. Kupališta su omogućila boravak u prirodi, stanje nagosti, neformalnosti, izmještanje iz gradskog prostora odnosno novi vid socijalizacije.

Ponovno oživljavanje

Brojni kvalitetni primjeri svjedoče popularnosti kupališta i na našim prostorima, bilo da se radilo o onima na moru ili uz rijeke. Samo u Zagrebu sagrađena su četiri, od kojih je najpoznatije i najduže sačuvano gradsko kupalište, izgorjelo 1993. godine. Na projektima kupališne arhitekture na obalama Save radili su tada renomirani arhitekti poput Franje Bahovca, Antona Ulircha, Alfreda Albinija, Drage Galića i Zvonimira Požgaja. Kao jadranski primjer modernističkog otvorenog kupališta izdvojimo kupalište Stoja u Puli, arhitekta Enricia Trolisa i kupalište Jadrija u Šibeniku. Oba kupališta građena između dva rata po modernističkim načelima, funckioniraju do danas i važan su dio lokalnih tradicija i turističke ponude.

Uslijed globalnih promjena krajem XX. st., uspona konzumerističkog društva, promjena navika korisnika i gubitka interesa za tradicionalne oblike socijalizacije, arhitektura riječnih otvorenih kupališta postepeno nestaje, da bi posljednje desetljeće svjedočili ponovnom oživljavanju i transformaciji te tipologije.

8_4.jpg

Varaždin je svoje kupalište sagradio 1954. godine prema projektu arhitekta Stjepana Planića. Kupalište je odmah nakon otvorenja steklo veliku popularnost, a unatoč zapuštenosti posljednjih 20-ak godina i dalje je omiljeno mjesto boravka, održavanja gradskih manifestacija i niza neformalnih aktivnosti. Kada je sagrađeno, kupalište je bilo smješteno duboko unutar prirodnog ambijenta dravskog okoliša kakav danas više ne postoji.

erivacijski kanal, nasipi, pješački most i “špica” još nisu sagrađeni, a kategorije zaštite prirode poput “park šuma”, “regionalni park” i “NATURA 2000” nisu postojale ili obuhvaćale prostor Drave. Razina vode u koritu rijeke bila je viša za dva metra, pa je vodeno lice bazena i rijeke bilo na gotovo istom nivou. U funkciji je bio i stari riječni bazen, tako da se kupanje odvijalo i na kopnu i u rijeci, to je bio ambijent mjesta.

Ambiciozan program gradskog kupališta vješto je smješten u osam manjih, pažljivo projektiranih paviljona u opeci. Upravo projektantska odluka o korištenju paviljonske tipologije predstavlja glavnu kvalitetu projekta i specifičnost varaždinskog kupališta.

Oblik parcele je pravilna pačetvorina dimenzija 156x66 metara, dimenzionirana za 1.600 kupača.

Smještajem paviljona manjeg mjerila u niz, formiran je jednostavan mikro-urbanizam kupališta sa zonom kabina i tuševa, sunčališta i kupališta. Dvije bazenske školjke različitih formi, temperature vode i predviđene dobi kupača smještene su neposredno do rijeke. Uobičajena forma kupališta kao monumentalne građevine naglašenih linearnih elemenata kabina i tuševa zamijenjena je rahlom, nenametljivom arhitekturom koja se stapa s okolišem, stavljajući u prvi plan prazninu sunčališta orijentiranog prema rijeci.

7_5.jpg

Vidljivo iz arhivskih nacrta, sagrađeno kupalište druga je varijanta projekta, koja s prvotnom idejom dijeli jedino poziciju i mjerilo paviljonske izgradnje. Na mjestu sagrađenih bazenskih školjki zamišljeno je golemo sunčalište kao glavno mjesto susreta građana, dok je bazen zamišljen tradicionalno, u rijeci kao pontonski. Prostorom je dominirao dvoetažni kružni objekt restorana s panoramskim pogledom. Kružnu građevinu iz varijante jedan zamijenio je kružni dječji bazen u drugoj varijanti. Odabirom pontonskog bazena umjesto ukopanog arhitekt je nastojao izbjeći probleme velikih voda, održavanja skupe bazenske tehnike, dugoročne isplativosti projekta.

Preinake 80-ih

Kupalište je doživjelo preinake 80-ih godina prilikom gradnje nasipa i objekta restorana s južne strane starog kupališta. Sustavom nasipa prostor kupališta planirao se štititi od visokih voda, međutim zapadni dio prema šumi nije realiziran, te je kupalište više puta poplavljeno, a zadnja velika poplava dogodila se 2012. godine. Navedenim intervencijama grubo je promijenjen karakter prostora; bazeni su vizualno odsječeni od rijeke, a novi šesterokutni restoran (pečenjara) s pripadajućim platoom nije ostvario komunikaciju s bazenima ili okolišem.

Nakon privatizacije kupališta početkom stoljeća svjedočili smo odsustvu bilo kakvih razvojnih ideja i polaganom nestajanju strukture starog kupališta, od kojeg su ostala svega dva paviljona i bazenske školjke. Iako kupalište nije očuvano do te mjere da bismo mogli pričati o vrijednoj baštini, vrijednost koja i dalje postoji je memorija mjesta – doživljaj otvorenog kupališta u prirodnom okolišu.

Poučeni iskustvima starog kupališta i učeći od gradova koji su već revitalizirali vlastite tradicije organiziranog kupanja na otvorenom, možda je moguće zamisliti novi život na mjestu starog kupališta kao dio revitalizacije varaždinske tradicije kupanja na Dravi.

9_dravsko-kupaliste-3_copy.jpg

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.