Unatoč gotovo trosatnom trajanju, premijerna predstava "Majka i dijete", norveškog dramatičara Jona Fossea u režiji Darija Harjačeka, na velikoj sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, izazvala ja tajac u publici, a potom i dugi pljesak oduševljenja. Prema zamisli redatelja radnja predstave zapravo je pretapanje priča i prizora iz četiri Fosseove jednočinke: "Majka i dijete" ( iz 1997. godine), "Popodne" (2000.), "Posjet" (2000.), "Spavaj, dijete moje, spavaj" (2000.). Takvim kompilacijama Fosseove priče i scenografskim uvođenjem u idilične prostore djetinjstva na slikama velikog varaždinskog slikara Miljenka Stančića, ta je norveška saga o sveprisutnoj osamljenosti i otuđenosti čovjeka i u onoj najprirodnijoj ljudskoj zajednici kao što je obitelj, toliko sličnoj, bez obzira na geografske prostore i granice dodatno dobila na upečatljivosti. 

Zbog izbora autora, Jona Fossea, najizvođenijeg suvremenog norveškog autora nakon Henrika Ibsena, predstava je realizirana pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Kraljevine Norveške u Hrvatskoj, (te uz generalno sponzorstvo Zagrebačke banke), a nazočila joj je i Therese Aalberg, zamjenica veleposlanika  Kraljevine Norveške i Hrvatsko norveško društvo prijateljstva.

Bila je to i predstava u kojoj su svoj maksimum dali i glumci. Zahtjevne uloge izvrsno su odigrali svi redom - i oni nešto stariji Ljiljana Bogojević, Mirjana Sinožić i Sunčana Konjević Zelenika, Zvonko Zečević, Zdenko Brlek, Gordana Slivka, Robert Plemić kao i varaždinskoj publici sve poznatiji i omiljeniji mlađi glumci Hana Hegedušić, Mitja Smiljanić, Leona Paraminski, Ozren Opačić i Matija Kezele.

Zamisao redatelja bila je da predstavu Majka i dijete" prikaže kao imaginarno povezivanje dvaju vrlo sličnih metafizičkih koncepcija, one norveškog dramatičara Jona Fossea i hrvatskog slikara Miljenka Stančića, (čija je 35. obljetnica smrti obilježena prigodnom izložbom, dan kasnije, 21. travnja u Galeriji Stančić.)

Dramska djela Jona Fossea u psihološkom smislu dotiču prostor margine, provincije, osamljenosti, duhovne izolacije, koji također na nadrealan i neobičan način u djelima Miljenka Stančića ocrtava obrise njegova grada Varaždina dajući mu zasanjani karakter koji spaja provincijsku usporenost i neki nedefinirani ljudski strah i od života i smrti. – Poručju to glavni akteri predstave. U predstavi se koriste Stančićeve slike Varaždina kao dio scenografije i predstavljaju ono u kolektivnoj svijesti memorirano duhovno tkivo samog grada. Za Fosseova dramska djela gotovo da ne postoji idealnije scenografije od Stančićeva Varaždina kojom se ta fluidna atmosfera predstave još dodatno oplemenjuje. To je i ovom prigodom bezbroj puta ponovljeno i od strane nositelja predstave, mladog varaždinskog redatelja Darija Harjačeka, Jasne Jakovljević, ravnateljice Kazališta, ali i Therese Aalberg, zamjenice veleposlanika  Kraljevine Norveške i predstavnika hrvatsko-norveških društva prijateljstva. Povezanost Fossea i Stančića predstavljena je i na prijmu kod gradonačelnika Gorana Habuša, a potom i na svečanom domjenku nakon premijere u varaždinskome HNK, gdje su razmijenjene čestitke. 

No, najvažnije je ipak reći da je Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu ostvarilo još jednu veliku predstavu. Ona bi ukoliko će dostajati sredstava mogla dugo poživjeti na kazališnim daskama, zasigurno će zaraditi i priznanja struke, a možda se njome ostvari i još jedan varaždinski kazališni san – onaj o gostovanju u Norveškoj.

< «		» >