Ivica Jembrih Cobovički, hrvatski književnik, kako sam kaže, živi u tri enklave. Trenutno je u Varaždinu u Domu umirovljenika jer je imao automobilsku nesreću, inače živi u Čakovcu sa ženom, a rođen je u Gregurovcu Veterničkom u općini Mihovljan u Hrvatskom Zagorju.

Počeo je pisati još kao dijete, a njegov je talent otkrila njegova teta. Kad je crkva u njegovom selu za vrijeme 2. svjetskog rata bila srušena, ljudi nisu imali gdje zadovoljavati svoje kulturne potrebe, pa je Ivica Jembrih počeo pisati svoje prvijence. Te je pjesme njegova teta brižno spremala i čuvala u torbici. Kasnije mu ih je vratila, pa on još i sad čuva te rukopise. Tih se dana još uvijek prisjeća s gorčinom u glasu.

Poezija kao izlaz

- U Mihovljanu su 1943. godine srušili crkvu. Bile su dvije suprotstavljene vojske. Naša je bila u tornju crkve, a protivnička na brijegu. Školu, općinu i crkvu su polijali benzinom. Jedni su se pekli, drugi su scureli, neke su polovili žive kad su skakali s tornja. Nekima su iskapali oči – prisjeća se. Kao dijete svjedočio je stravičnim prizorima i ti su prizori zarana okrenuli njegov karakter prema duhovnom svijetu, odnosno, prema poeziji. U tom antiratnom osjećaju, strasti za dobrotom, leži tajna njegovog pisanja.

Smrt nije vrebala samo iz rata, kaže, miris smrti se osjećao i u svakodnevnom življenju. Njegov je otac radio u tvornici papira u Zagrebu, ali se vratio kući zbog njega i majke. S obzirom da nisu mogli održavati imanje, morao je otac pronaći još jedan posao. Postao je rudar i svakodnevno su se Ivica Jembrih i majka bojali da se ocu ne dogodi nesreća, a nesreće u rudniku, kako kaže Jembrih, bile su svakodnevna pojava.

- Svaki čas sirene, svaki čas mrtvi, Jednom kad je tulilo, mati je rekla odi sinek, beži, da se nije tati dogodilo nekaj. Dojdem ja pred jamu u Golubovcu. Idu ljudi van. Guraju mrtve u kolicima. I vidim izlazi i moj tata van. Gura u kolicima dvojicu svojih mrtvih prijatelja – opisuje.
Za njega, kako kaže, nije postojala alternativa. Knjiga i obrazovanje bili su jedini put prema boljem životu. Srećom što je, kaže, njegov otac bio ljubitelj knjige i s te mu strane uvijek bio potpora. Tako je počeo njegov životni put. Upisao je gimnaziju, pa višu grafičku školu. Radio je u Ivancu, Varaždinu, Zagrebu i Čakovcu. Osvajao razne nagrade u časopisima, na recitalima i pjesničkim smotrama. Njegove su pjesme prevedene na mnoge jezike.

Piscima uvijek recesija

Prvu je knjigu objavio 1971. godine, a zadnju, "Toplota staroga kaputa", prošle godine. U toj je zbirci na kajkavski preveo radove mnogih pjesnika iz svjetske i hrvatske književnosti, kao što su Edgar Allan Poe, Charles Baudelaire, Paul Verlaine, Antun Gustav Matoš, Tin Ujević... Nova knjiga već je završena. Čeka se još samo objavljivanje. Posvećena je nedavno preminulom Milanu Remaru – Klopotecu, varaždinskom novinaru, glumcu, publicistu, aktivistu i humoristu, pod imenom "Spas ljubavi si spasil".

Još uvijek piše na staroj pisaćoj mašini, iako ima računalo. U sobi su mu razbacane knjige, sve djeluje boemski. Napisao je, kako kaže, oko 80 knjiga od kojih je objavio četrdesetak, a imao je priliku upoznati Miroslava Krležu i Tina Ujevića.

- Jednom prilikom u Rokovom perivoju u Zagrebu sam tresao drvo s jabukama, a Tin Ujević je prolazio onuda i rekao mi šaljivo: Sinek, sinek, ne piti vinek, ne piti Tinek! – priča kroz smijeh, ali kad nastavlja razmišljati o socijalnim prilikama umjetnika opet se u glasu javlja gorčina.

- Govori se samo o recesiji, a za nas umjetnike uvijek je recesija. Poznavao sam Ujevića. Kako je on živio, sramota jedna, pa i mnogi drugi poslije – osvrće se na aktualne događaje, a otkriva da je s Krležom raspravljao kad tadašnja vlast nije htjela registrirati kajkavski časopis "Kaj", čiji je Ivica Jembrih bio jedan od pokretača. No, o tome ćemo neki drugi put.