Staša Aras: Kreativno pisanje uvesti u škole i fakultete!

Napisao/la: -

Staša Aras zadarska je književnica, koja će ovaj vikend boraviti u Varaždinu jer će voditi radionice kreativnog pisanja u Prvoj gimnaziji Varaždin i kod udruge Lumen u Ludbregu u sklopu projekta „Pero je jače od mača“ udruge mladih Varaždinski underground klub (V.U.K.). U petak će u pubu Medina škrinja u 19 sati biti i promocija njezine zbirke pjesama “Takve se stvari događaju ljudima”, koju će voditi Iva Tkalec i Nataša Ilić iz udruge Polja kulture u sklopu programa Medina čitanka. Sve je to bio povod da porazgovaramo sa Stašom.

– Počnimo od najaktualnije teme. Cijeli svijet tuguje jer je umro David Bowie, uzor mnogim umjetnicima. Jeste li i Vi okorjeli Bowiejev „fan“? Koje su Vama omiljene pjesme i zašto?

Nisam okorjeli Bowiev fan, ali me njegov odlazak baš nekako protresao, moram priznati. Slušam ga cijeli život, u nekim fazama više, u nekima manje, nekim mojim prijateljima on baš puno znači. Ja pripadam generaciji i soju ljudi koji je odrastao uz rock, pop i punk karizme. Mi smo s tim autoritetima i sami gradili neki svoj stav spram nametnutih autoriteta u društvu. Vezani smo čini mi se, više za svoje ideale i ideje iz vremena sazrijevanja, nego baš sad za Bowieja, kao neki kult ličnosti.

Ja volim Bowieja iz svih njegovih faza, možda najviše iz one Let's dance, faze osamdesetih jer sam tu ploču kao srednjoškolka preslušala tisuću puta. volim i Sound and Vision. Najdraža stvar mi je možda, ako već izdvajam jednu, I am deranged.

– Postoje dva utočišta od životnih jada; to su muzika i mačke, rekao je Sigmund Freud. I Bowie je volio mačke, tvrdi Radojka Šverko, mnogi su književnici pisali o mačkama ili ih opjevali, recimo Poe i Baudelaire. Frida Kahlo ima autoportret s mačkom. Rujana Jeger pak voli pse. Vi imate mačku i psa. Je li koja od Vaših „beštijica“ završila u nekom tekstu ili pjesmi?

– Ja volim jako i životinje i biljke i ljude. Uopće mi je život čudesan. Životinje su mi oduvijek privlačne. Djeluju umirujuće, raznježujuće, da tako kažem. Dirljivo mi je to postojanje u toliko vrsta, fenomena ponašanja…

Imam mačku već jako dugo i uvijek sam imala mačke. One nisu zahtjevne i otkačene su, tihe pratiteljice. A moj pas koji je došao k nama nekako neplanirano, a dosta je zahtjevna vrsta, dogo argentino, promijenio je, na bolje, dosta toga. Kažem promijenio na bolje u odnosima, atmosferi u kući, ali ne bez žrtve i rada. A završili su u pjesmama, da. I u pričama. Životinje jako puno daju ljudima. Nadam se da ću uvijek imati sreću brinuti o nekoj životinji. Uostalom, mislim da je to ljudima i dužnost, a ako već ne brinu, onda barem da ih ne muče i uništavaju.

– Pišu li kad o mačkama i polaznici radionica? O čemu zapravo najviše polaznici pišu, postoje li teme koje se često ponavljaju?

– Pa mislim da pišu, barem se tu i tamo spominju i životinje, ali nije pravilo. Ljudi pišu o svemu i svačemu. Pišu o svojim obiteljima, sebi, izmišljaju koješta pa onda to pišu. Pokazuju što misle, osjećaju, kako im radi um. Radionice pisanja su divan način upoznavanja i rada na sebi. Ali i na svijetu oko sebe. Pišu o ljubavi, vjernosti, odnosima. Često upadaju i u klišeje, ali i klišeji su zbog nečega to što jesu.

– Radionice kreativnog pisanja sve su traženije, a čini se da u Hrvatskoj nema puno osoba koje se bave time. Kako ste Vi to naučili?

– Hm, naučila. Nisam naučila, ali time se sa zadovoljstvom bavim jer me zanima književnost, tehnike pisanja i ljudi. A imam i strpljenja u čitanju i analizi tekstova koji nisu uvijek nužno dobri. Imam iskustva iz škole, gdje sam radila 15 godina i uvijek sam htjela svojim učenicima pokazati put koji bi im, po mome mišljenju, olakšao put do pismenosti. Odnosno lakšeg izražavanja na što bolji, precizniji, pametniji itd. način.
A i sama sam sebi pomagala. Pohađala sam radionice kreativnog pisanja i sama i tom sam temom oduvijek privučena. Na takav sam način i čitala i čitam i dalje. Na koji je način pisac postigao taj efekt koji je u meni izazvao. Kojim jezičnim sredstvima i postupcima. Gradnja fabule, kompozicija, stil… ja to volim.

– Po struci ste profesorica hrvatskog jezika pa ste sigurno upoznati s funkcioniranjem obrazovnog sustava. Treba li srednjoškolcima i studentima ponuditi kreativno pisanje kao izborni predmet? Bi li ga bilo komplicirano uvrstiti u nacionalni kurikulum?

– Naravno da treba i naravno da ne bi bilo teško. Zašto se to ne čini, ne znam, zaista. O obrazovnom bi sustavu mogla pričati danima, a da ne iscrpim svoje čuđenje i osjećaj apsurda. Ponekad mi se čini da i taj sustav kao i mnogi drugi postoji sam zbog sebe, a ljudi su mu samo sredstvo za fantomski rast i jačanje.

Čovjek u osnovi voli učiti, veseli se novome, znatiželjan je, a u školama se ponekad zaboravlja da je učenje radost, a ne tjeskoba. Najviše kod toga našega obrazovnog sustava ne odobravam metode koje izazivaju tjeskobu. Ne volim „rušenje“ učenika. Ne volim jedinice. Ne volim negativan pristup. Grozim se ljudi koji na takav način rade. Deklarativan sam protivnik tih metoda. Jednom sam na radionici kreativnog pisanja za učitelje dala zadatak učiteljima da napišu jednostavan sastav opisa nekog interijera. I da to čitamo onda naglas. Pa nije baš bilo ni lako to napisati niti su svi baš suvislo napisali vrlo jednostavan opis sobe, a da o čitanju na glas i ne govorimo.
Pedagogija nije tvrdokorna nauka. Pristup treba biti individualan i dobronamjeran.

– Jedna ste od organizatorica KaLibar bestiVala u Zadru, na kojem je pretprošle godine bila izložba crteža i slika pisaca beat generacije Allena Ginsberga, Charlesa Bukowskog, Jacka Kerouaca, Patti Smith, Williama S. Burroughsa... Kako ste uspjeli doći do tih slika?

– To je izložba koju je pokazao Vojo Šindolić, pjesnik, prevoditelj i kolekcionar iz Dubrovnika, a pokazana je najprije u Šibeniku na festivalu Fališ. Kako je Kalibar blizak i srodan šibenskom festivalu, bilo je logično da tako zanimljivu izložbu prenesemo i u Zadar. To je bilo vođeno idejom Kruna Lokotara.

– U petak će biti i promocija Vaše zbirke pjesama “Takve se stvari događaju ljudima”. Je li na Vaše pisanje utjecao neki od spomenutih bitnika?

– Pa sad. Beat generacija nesumnjivo je utjecala na sve nas. I pjesnike i ne pjesnike. Ono što su oni unijeli u poeziju danas je općeprihvaćeno. Uopće američka književnost tih godina je revolucionarna i bez nje svijet ne bi bio onakav kakav je danas. No kada bih govorila o svojim velikim uzorima (stilskim) tu, mislim da ne bi bio niti jedan beatnik. Ali cijenim ih jako i volim. Više sam ih čitala kada sam bila mlađa. Onako u srednjoj školi i nešto malo poslije. Malo su mi dosadni, eto.

– Često putujete, gostujete u drugim gradovima... Ljudi koji puno putuju obično djeluju kao ljudi koji imaju puno priča. Koliko je putovanje Vama bitno za pisanje?

– Ja jako volim putovati i, kako bi rekao otac jedne moje prijateljice, „izlagati se putu“. Naravno da utječe. To su uvijek nova iskustva i određena nepredvidivost koja nas u životu drži. Volim pisati kada sam na putu, promjena mi prija.

Nikola Leskovar

Novinar

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.