KAZALIŠNA KRITIKA: „Gospon lovac“ evocira puno Zagreba, a malo varaždinštine Foto: Darko Gorenak GODAR

KAZALIŠNA KRITIKA: „Gospon lovac“ evocira puno Zagreba, a malo varaždinštine

| 8.5.2017. u 08:40h | Objavljeno u Društvo

Gospon lovac, predstava koja je premijerno izvedena u petak u varaždinskom kazalištu, priziva duh filma „Tko pjeva, zlo ne misli“, što se najbolje vidi po ulozi doktora Fellera, kojeg igra Jan Kerekeš, ulozi koju je redatelj Tomislav Pavković, kako stoji u opisu na deplijanu, osmislio po uzoru na gospona Fulira iz spomenutog filma. Cijela predstava evocira taj duh i zbog tematike bračne nevjere, ali i jezika.

Kajkavski repertoar

Osobitost varaždinskog kazališta je da njeguje kajkavski repertoar i ovo je još jedna predstava koja opravdava status „čuvara“ kajkavskog jezika. Likovi govore mješavinom kajkavskog i agramerskog, to je onaj sleng prepun germanizama kojim govore Krležini Glembajevi, a nađe se i izvitoperenih njemačkih izraza, na primjer, umjesto naturlich – naritlih, kakve i danas možemo čuti kod starijih kajkavaca koji pokušavaju biti smiješni. Humor se temelji i na jeziku i na situacijama u kojima se likovi nađu; na nesporazumima ili zabunama. Predstava je puna uspješnih ili manje uspješnih humorističnih dijaloga, s forama u rasponu od prvoloptaških i lascivnih do kvalitetnog humora engleskog tipa kao kad Melita (Hana Hegedušić), supruga lovca, nakon simpatičnog monologa u kojem zaključuje da ju muž vara, zapovijeda doktoru: „Felleru, osvetite me!“

Ova je predstava adaptacija komada „Idemo u lov!“ francuskog komediografa Georgesa Feydeaua u aranžmanu prevoditelja Vladimira Gerića i Božidara Violića. Lov je nekad bio zabava velikaša, igra bogatih ljudi, a u ovoj predstavi simbolizira igru ljubavnika. Kad muž ženi kaže da ide u lov, zapravo ide ljubavnici. Veći dio predstave čini ta igra u kojoj se izmjenjuju scene nesuđenih ljubavnika. Može se primijetiti da su odnosi detaljno osmišljeni i razrađeni, ali ipak vrijeme trajanja od 125 minuta može umoriti oko i gledateljevu pozornost. Zato povremena pojavljivanja energičnih likova Pube (Karlo Mrkša) i Ljubice (Beti Lučić) ili barunice Borelli (Barbara Rocco) osvježavaju radnju.

Iz toga adaptiranoga dvadesetostoljetnog predloška povremeno iskaču poveznice s aktualnim vremenom. Na primjer, propitivanje današnje uloge umjetnika: lovac Pusskarsky (Robert Plemić) u jednom trenutku knjigom pjesama doktora Fellera podlaže stolić i pogrešno izgovara naslov – umjesto „Srce u suzama“ – „Srce u saftu“. „Nije čudo kaj nam je takva cela kultura.“, poentira tada Feller. Bilo je tu mjesta i za političku satiru, parodiju ili neki montipajtonovski apsurd, ali čini se da je tvorcima ili puna kapa otrovne političke stvarnosti ili su jednostavno bili zadovoljni ziheraškim pristupom.

Lov kao lokalni motiv

Varaždinskom kazalištu gravitira područje kajkavske Hrvatske s pola milijuna ljudi kojima je materinji kajkavski i koji svakako zaslužuju svoje središnje kazalište, govorili su vladajući uoči dobivanja nacionalnog statusa varaždinskog kazališta. Svaki savjesni sjeverni kajkavac koji je svjestan ekonomsko-političke situacije u Hrvatskoj, isto kao i čakavac iz Istre ili Dalmacije, zna – i to mu smeta – da se sve što je kvalitetno; od ljudi i ideja do novca, centralizira u Zagrebu i regionalizacija kazališta trebala je donijeti nekakvu zadovoljštinu. Nekako bi gorak okus zato mogao ostati u ustima tih pola milijuna ljudi kad umjesto svojega kraja gledaju očiti hommage Zagrebu, jer predstava je smještena u Agram grad, a u lov akteri idu u Jasku.

Ako varaždinski kraj ima u nečemu bogatu tradiciju, onda je to lov. Batthyanyji, Draškovići, Erdödyji, Bombellesi i drugi, svi su imali lovišta u okolici Varaždina, danas gotovo svako selo ima lovačko društvo, a svaki Zagorac i Varaždinac u obitelji imaju lovca. Studioznijim pristupom planiranju predstave, poput onog kakvog su imali Ksenija Zec i Saša Božić u predstavi #Varaždin, sigurno bi tvorci pronašli nešto čime bi ocrtali lokalni karakter.

OPIS:

Predstava Georgesa Feydeaua GOSPON LOVAC u adaptaciji Božidara Violića. Redatelj je Tomislav Pavković, scenografkinja Marta Crnobrnja, kostimografkinja Irena Sušac, a za prijevod je zadužen Vladimir Gerić. Premijera je održana 5. svibnja 2017.

U predstavi nastupaju: Robert Plemić (Pusskarsky), Jan Kerekeš (Feller), Ivica Pucar (Kramarić), Karlo Mrkša (Puba), Darko Plovanić (Rukavina, policijski agent), Filip i Nikša Eldan (Agenti), Hana Hegedušić (Melita), Barbara Rocco (Barunica Borelli), Beti Lučić (Ljubica).

Inspicijent je Vedran Dervenkar, šaptačica Natalija Gligora Gagić, asistentica redatelja Hana Hegedušić, a asistentica kostimografkinje Žarka Krpan.