Na predstavljanju romana “Elisabeth, Hitlerova uzdanica” autorice Marie Leitner, 24. siječnja u palači Herzer zanimljivo predavanje o ovoj rođenoj Varaždinki i njezinoj fascinantnoj životnoj priči održala je Jelena Rančić, kustosica u varaždinskom Gradskom muzeju.
Puno nepoznanica
- Maria Leitner je Varaždinka rođena je 19. siječnja 1892. godine u obitelji mađarskih Židova. Dosadašnjim istraživanjima nije potvrđeno od kuda je u Varaždin došao njezin otac, no znamo da joj je majka Olga Kaiser, rođena Tuszkau, u naš grad došla iz mađarskog Veszprema. Njezina je teta Ema bila udana za Vjekoslava Leitnera, varaždinskog veleposjednika i trgovca željezom, koji je proizvodio i poznati pjenušac, jer su Leitneri imali velike vinograde na Varaždinbregu. Varaždinski ogranak ove obitelji je bio jako ugledan, i to još od početka 19. stoljeća, dakle, već od prvog naseljavanja Židova u našem gradu, kada Samuel Leitner dolazi u Varaždin. Albert Leitner, jedan od njegovih sinova, u varaždinskoj povijesti ostat će zapamćen kao veliki ljubitelj glazbe, a već spomenuti Vjekoslav Leitner je nastavio obiteljski posao svoga oca. Stariji Varaždinci možda još pamte da je u njihovoj kući na uglu Kukuljevićeve i Preradovićeve ulice sve do nedavno bio “železni dućan”.
Vjekoslav je oženio Emu Tuschkau, sestru Paule, koja je bila baka Marie Leitner. Kako je Olga, Marijina majka, završila u Varaždinu ne znamo, no, znamo da su 1892. godine preuzeli dućan sa skladištem nirnberške robe od Grünwalda i Schwartza u Dućanskoj ulici. Tih godina Marijin otac se reklamira u varaždinskim novinama kao trgovac željezom i različitom robom. Nakon Marije, krajem 1892. godine, rođen je njezin mlađi brat Kristian Maxo (Miksa), a 1895. godine i najmlađi brat Ivan, odnosno János. Još uvijek ne znamo ni okolnosti zbog kojih je ova obitelj napustila Varaždin i odselila se u Budimpeštu. Već 1898. godine Marijin otac se u peštanskim novinama oglašava kao trgovac željeznom robom. Marija polazi djevojačku školu u Pešti, a studira u Beču i Berlinu, gdje u berlinskoj galeriji Paula Cassirera, odrađuje i stručnu praksu. U toj su galeriji suvremene umjetnosti izlagana djela njemačkih kubista, ali i Paula Cézannea i Vincenta van Gogha. Maria je imala sjajno obrazovanje, govorila je njemački, mađarski, francuski i engleski jezik, neki izvori govore da je studirala i sanskrt, pa se dobro uklopila u najviše tadašnje berlinske intelektualne i umjetničke krugove, koji su bili progresivni i antimilitaristički umjereni - otkrila je kustosica Rančić, s kojom smo razgovarali o životu ove novinarke koja slovi kao “najhrabrija njemačka novinarka” i pionirka istraživačkog novinarstva.
Svijest o nepravdi
Već tada je Maria pokazivala svoj nemirni i avanturistički duh, koji će je odvesti u nevjerojatne avanture.
U OLUJI VREMENA Maria Leitner je već 1923. godine objavila knjigu “Tibetanske bajke” te novelu “Zrno pijeska u oluji”. Svoj prvi roman “Hotel Amerika” objavila je 1930. godine Dvije godine kasnije u nastavcima objavljuje antikolonijalistički roman “Odupri se, Akato”, te zbirku reportaža iz SAD-a i Južne Amerike “Žena putuje svijetom”. Početkom 1933. godine piše seriju članaka “Žene u oluji vremena”. U Pariser Tageblattu 1937. godine u nastavcima objavljuje roman “Elisabeth, Hitlerova uzdanica” (Elisabeth, ein Hitlermädchen), koji je integralno prvi puta objavljen u DDR-u tek 1985. godine, a sada je ovaj roman, preveden na hrvatski jezik, u izdanju nakladničke kuće Disput, kao prvo i za sada jedino njezino djelo na našem jeziku. Roman prati put mlade Berlinčanke Elisabeth, zaslijepljene nacionalsocijalizmom, od zanosa novom ideologijom koju dijeli s mladim pripadnikom SA odreda, u kojeg se zaljubljuje, preko iskustva u radno-odgojnom logoru, gdje na vlastitoj koži prepoznaje užas nacističke ideologije, pa sve do potpunog razočaranja u Hitlerov novi poredak. Iako je roman zapravo neprikrivena replika na demagoški i propagandistički roman Helge Knöpke - Joest - Ulla, Hitlerova uzdanica, iz 1933. godine, on nije plošna kontrapropaganda, već je riječ o slojevitom, izvrsno napisanom romanu, s vještom karakterizacijom likova. Ona uspijeva, kroz tek nekoliko rečenica, maestralno opisati karaktere i sudbine likova, njihove osobne tragedije i kroz njih pronicljivo dočarati širu sliku tadašnjeg njemačkog društva i stvarnu narav nacističkog režima.
- Kao poliglotkinja sa završenim studijem povijesti umjetnosti, ali i sa završenom stenografskom školom, Maria je imala sve potrebne alate da započne ozbiljnu novinarsku karijeru. Tijekom Velikog rata izvještavala je iz Stockholma, a nakon povratka u Budimpeštu piše o mađarskoj revoluciji koju je vodio Bela Kun i uspostavi Mađarske Sovjetske Republike. U svojim prvim novinskim tekstovima piše o traumi sudionika Prvog svjetskog rata, prvenstveno stradalnika i razvojačenih vojnika, koji su se teško snalazili u kaosu koji je doživjela Mađarska nakon rata i raspada Monarhije. Maria već tada ima jasno izraženu svijest o društvenoj nepravdi i već iz njenih prvih tekstova možemo iščitati empatiju, koja joj je obilježila cijeli život. Nakon propasti Mađarske Sovjetske Republike, koja je doživjela samo 133 dana, uslijedila je strahovlada u kojoj se nemilosrdno obračunavalo sa svim političkim neprijateljima. U tom bijelom teroru likvidirano je više tisuća ljudi, a Marija i njezina braća od progona bježe u egzil. Naime, njezin najmlađi brat János, koji je već tada bio teški plućni bolesnik, odlučio se je žrtvovati i izvršiti jedan u nizu atentata na ministra - predsjednika Istvana Tiszu. Kako János nije bio vičan oružju, nije ostvario svoj naum, no Marija s braćom mora bježati iz Mađarske, prvo u Beč, a potom u Berlin. János kasnije odlazi u Ameriku, a Marija sudjeluje na drugom kongresu Kominterne, koja je održana u Moskvi u ljeto 1920. godine, kao izaslanica Komunističke omladine Mađarske, iako kasnije o sebi piše da nikada nije bila članicom ni jedne političke stranke. Kasnije, u Berlinu nastavlja pisati za tamošnje novine, uglavnom lijeve orijentacije - ističe kustosica Rančić.
Kako bi izvještavala za berlinske novine Maria Leitner odlazi na svoje prvo veliko putovanje.
PIONIRKA ISTRAŽIVAČKOG NOVINARSTVA Kako u Gradskom muzeju Varaždin imamo puno eksponata koji su vezani uz varaždinsku obitelj Leitner, posebno zahvaljujući donacijama Stjepana Leitnera, koji je i novčano pomagao Varaždinsko muzealno društvo, istraživala sam tu varaždinsku židovsku obitelj, pa mi je naprosto iskočilo i ime Marie Leitner. Njezina životna priča odmah mi se činila jako zanimljiva, iako mi je bilo nevjerojatno da o toj rođenoj Varaždinki ne znamo gotovo ništa. O njoj sam napisala tekst za naš “Muzealac”, a bila sam pozvana da o njoj govorim i u emisiji “Poveznice”, urednice Irene Plejić Premec na Trećem programu Hrvatskog radija. Emisiju je slučajno čuo Josip Pandurić, vlasnik izdavačke tvrtke Disput, koji je odlučio da ovaj njezin roman objavi na hrvatskom jeziku, u sjajnom prijevodu Damjana Lalovića. Nadam se da će i drugi romani Marie Leitner biti prevedeni te da ova izuzetna žena, jedna od prvih istraživačkih novinara u Europi, neće biti ponovo zaboravljena. Nadam se i da će objavljivanje njezinog romana biti poticaj da se bolje istraži i povijest obitelji Leitner i njezin doprinos gospodarskom i kulturnom životu Varaždina - kaže kustosica Jelena Rančić.
Jedna od najvećih izdavačkih kuća u Berlinu, liberalno-demokratske i proameričke orijentacije Ullsten-Verlag šalje ju u SAD, kako bi od tamo izvještavala o toj “obećanoj zemlji”, koja navodno svakome pruža mogućnost za uspjeh. U razdoblju od 1925. do 1929. godine u Americi je radila na više od osamdeset radnih mjesta. Radila je na primjer, kao sobarica u hotelu “Pennsylvania”, tada najvećem njujorškom hotelu, koji je imao čak 2200 soba. Radila je i kao čistačica u njujorškim automatiziranim restoranima brze hrane, pa kao sobarica u kući krijumčara alkohol u vrijeme prohibicije, zatim u tvornici cigara, slatkiša i najvećoj tvornici cipela. Radila je najteže i najslabije plaćene poslove, zajedno s najnižim slojevima tadašnje Amerike i izvještavala je o njihovoj tužnoj svakodnevici. Već tada pokazuje nevjerojatni dar da u samo nekoliko rečenica, pišući o sudbini pojedinca, maestralno ilustrira širu situaciju i stvarno stanje društva. Nakon što joj umire brat János 1925. godine, Maria kreće na put kroz američke provincijalne gradove prema američkom jugu. Bez novčića odlazi u Virginiju, Sjevernu i Južnu Karolinu, sve do Floride, od kuda izvještava o segregaciji, koja je bila posebno izražena na američkom jugu, a o kojoj se u Europi malo znalo, o teroru Ku Klux Klana i silnoj patnji tamošnjeg crnačkog stanovništva.
Na tajnim zadacima
Nakon SAD-a odlazi još dalje, u tada potpuno egzotičan kraj svijeta.
- U Berlin se vraća 1929. godine, a već početkom tridesetih godina odlazi na sjever Južne Amerike, u tadašnje europske kolonije, na neke od otoka u Karipskom moru te u Britansku, Nizozemsku i Francusku Gvajanu. U Francuskoj Gvajani primjerice, odlazi i na Vražji otok, gdje je bila ozloglašena kažnjenička kolonija, koju poznajemo iz filma “Leptir” sa Steveom McQueenom i Dustinom Hoffmanom. Tu je svjedočila o potpuno nehumanim uvjetima i teškim patnjama ljudi koji su tu izdržavali zatvorsku kaznu. I ovoga puta piše o obespravljenima, a pišući o teškim i tužnim sudbinama kopača zlata, dijamanata ili boksita u džunglama Južne Amerike čitateljima daje širu sliku o eksploataciji tih zemalja, o nesmiljenoj naravi kapitalističkog sustava. Od 1932. godine, kada Hitler preuzima vlast u Njemačkoj, Maria Leitner piše isključivo o temama iz njemačke svakodnevice. U direktnoj komunikaciji s ljudima istražuje uzroke Hitlerove popularnosti, a svjedoči o o neregularnostima na izborima u srpnju 1932. godine. Već 1933. godine Marija Leitner se našla na listi nepoćudnih autora, a kao književnica, novinarka i protivnica nacionalsocijalizma ponovo odlazi u egzil. Tako nakon Praga odlazi u Pariz, gdje se pridružuje krugu njemačkih književnika koji su se sastajali u caffeu Mefisto.
Njezina financijska situacija postaje sve lošija, pa traži stipendiju od američkog udruženja njemačkih književnika u egzilu. Pismu prilaže i jamstva drugih njemačkih kolega, koji o njoj pišu kao o jednoj od “najhrabrijih njemačkih novinarki i najboljih spisateljica”. Iz Francuske odlazi na tajne zadatke po Njemačkoj. Piše o ratnim pripremama Njemačke, koje su se u to vrijeme odvijale daleko od očiju europske javnosti. Primjerice, piše i o velikoj nesreći, eksploziji 27 tona TNT-a u tvornici eksploziva WASAG u Reinsdorfu, koju je Hitlerov režim nastojao zataškati. Piše i o užurbanoj proizvodnji u Opelovim tvornicama, gdje se je proizvodilo sve više vojnih vozila. No, prvenstveno nastoji proniknuti zašto Nijemci podržavaju nacizam i Hitlera te raskrinkati zlu ćud nacističkog režima. Maria Leitner istražuje i piše o tim temama, dok mnogi drugi o njima šute. Svoj zadnji tekst o židovskim izbjeglicama u Gdanjsku objavila je 1939. godine, jer je ubrzo internirana u logor de Gurs, jedan od najvećih internacijskih logora u Francuskoj. Odlukom zapovjednika logorašice su ipak puštene, a Maria uspijeva stići do Toulousea, a potom i do Marseillea, u nastojanju da se dočepa broda kojim bi izbjegla u Ameriku. No, nije uspjela dobiti vizu, a potpuno osiromašena, slaba i već teško bolesna ostaje u Marseilleu, gdje umire 1942. godine - otkrila je Rančić.
