Vječito pitanje biciklista u gradu Varaždinu je, baš kao i danas, bilo aktualno i prije točno 50 godina.
Naime, „kopajući“ po arhivi starih brojeva Varaždinskih vijesti, naišli smo na tekst objavljen 7. prosinca 1967. godine u kojem se apelira na nesavjesne bicikliste da ne ostavljaju svoje bicikle izvan parkirališta koja su predviđena za njih. Osim što time prave nered po gradu, postoji mogućnost i da ostanu bez njih.
Pročitajte tekst i procijenite sami – je li se što promijenilo unazad 50 godina? :) Nama se čini da problem parkiranja za bicikliste i dalje postoji, a od tada do danas se i povećao. Naime, dok su prije 50 godina postojala čuvana parkirališta za bicikle, danas varaždinski biciklisti mogu samo o tome sanjati...
NESAVJESNI BICIKLISTI OSTAVLJAJU BICIKLE IZVAN PARKIRALIŠTA PA TIME PRAVE NERED I STVARAJU MOGUĆNOST DA OSTANU BEZ NJIH
BICIKLI I PARKIRANJE
Varaždin je poznat i po tome što je u njemu i bližoj okolici bicikl najmasovnije prevozno sredstvo u gradskom i prigradskom javnom saobraćaju.
Dnevno gradskim ulicama prolaze tisuće bicikla, ne računajući one koji njima dolaze na posao i ostavljaju ih u tvorničkim dvorištima. Zato je odavno prisutan problem parkiranja i čuvanja tih popularnih vozila. U tom je pogledu u posljednjih pet, šest godina postignut vidan napredak. U gradu je uređeno nekoliko javnih parkirališta za bicikle na kojima su uvedena dežurstva čuvara koji uz minimalnu naplatu odgovaraju za preuzete bicikle.
Suprotno očekivanjima da će se uređenjem parkirališta otkloniti stara praksa ostavljanja bicikla uz rubnike gradskih ulica, naslanjati na fasade ili sakrivati po kućnim vežama, ta ružna i štetna navika naših građana još uvijek je prisutna. Takva praksa i neodgovornost pojedinaca dovodi do nepotrebnih nesuglasica i razračunavanja između vlasnika bicikla, vlasnika kućnih veža i fasada i dežurnih milicionera.
Građanima kao da nije jasno da na gradskom području postoje neke zakonske norme kojih se treba pridržavati. Nisu rijetki slučajevi da „divlje" pohranjen bicikl uz rubnik ili u kućnoj veži postane plijen još nesavjesnijeg građanina. Tada vlasnik nestalog bicikla započinje s kombinacijama kako da dođe, ako ne do ukradenog bicikla, ono barem do kakvog obeštećenja.
Poneki se služe izjavama da su bicikl pohranili na gradsko parkiralište, ali su izgubili ceduljicu s brojem, pa tako pričinjaju neugodnosti čuvarima. Ili, smjeliji navraćaju u Stanicu Narodne milicije gdje se vode prepiske, pišu zapisnici i dovode u zabludu
organi javnog reda.
Da bi koliko, toliko utvrdili kako i koliko se građani koriste parkiralištima za bicikle, obišli smo neka od njih i porazgovarali s njihovim čuvarima.
Na Trgu Republike, nedaleko tržnice zatekli smo Veru Kovač, koja je u četvrtak kada smo s njom razgovarali zamjenjivala stalnog čuvara koji je bio na bolovanju. Evo što smo zabilježili:
— Ja sam čuvar parkirališta na sajmištu i to samo četvrtkom. Iako je na dan sajma najveći broj bicikla upravo tamo, na parkiralištu ih se nađe najviše oko 70. Ljudi ostavljaju bicikle svugdje gdje stignu. Na ovom parkiralištu gdje sam danas, ostavlja se i do 300 bicikla, iako se još toliko može nabrojiti naslonjenih uz susjedne zgrade i nogostupe.
— Da li se ponekad dogodi da nestane pohranjeni bicikl ili da se zabunom zamjene vlasnici?
— Radim nepunu godinu i za to vrijeme nije bilo krađe, ali se dogodi da pojedinci zabunom pokušaju odvesti tuđi bicikl. Ja to primijetim i ljudi se izvinjavaju.
Anton Rešetar je čuvar parkirališta na Trgu slobode. Na isto pitanje on nam je rekao da se ne sjeća takvih slučajeva u kojima bi bicikl nestao ili bio zamijenjen, iako se u sezoni tamo ostavlja i do 500 bicikla. Sada, kako on kaže, za hladnijih dana biciklista ima mnogo manje.
