Kad smo zaljubljeni, jedan drugome popuštamo. U ljubavi razmišljamo i o sebi i svojim pravima. Naime, u zaljubljenosti mislimo “samo na partnera”, a u ljubavi i na sebe i na partnera. U zaljubljenosti se lako prilagođujemo partneru, a u ljubavi sve češće počinjemo tražiti da se i partner prilagodi nama. U zaljubljenosti mislimo samo na prava i potrebe partnera, a u ljubavi moramo voditi računa i o svojim pravima i potrebama. U zaljubljenosti se lako odričemo svojih prava, a u ljubavi moramo i njih uvažavati.

Zaljubljenost ne podnosi trećega, pa makar se radilo i o vlastitom djetetu. Ona je isključiva. Ljubav je uključiva. Njoj treći ne smeta. Ljubav se obogaćuje kombinacijom bračnog i roditeljskog odnosa, a zaljubljenost tada prestaje. Ljubav omogućuje suživot braka i roditeljstva, a zaljubljenost često završava žrtvovanjem braka roditeljstvu. U zaljubljenosti smo dovoljni jedan drugome, a ljubav je moguće dijeliti i s drugima, kao na primjer s djecom, prijateljima, suradnicima na poslu, itd.  Ljubav ima neka svoja pravila. Za dugotrajnu ljubav važno je jasno izgovaranje emocija, potreba i želja. Ljubav traži minimum komfora u međusobnim odnosima. Trajna ljubav je moguća samo između sačuvanih i slobodnih individua. U ljubavi treba međusobnu privlačnost stalno obnavljati. Ljubav je odnos na kojemu treba stalno raditi. Trajanje i kvaliteta ljubavi ovisi o našoj aktivnosti i uloženom naporu. Idealna je ljubav kada se ne postavljaju uvjeti niti s jedne niti s druge strane. U ljubavi i životna stvarnost ima važnu ulogu. U ljubavi oba partnera moraju imati ista prava. Ljubav ništa i nikoga ne isključuje.

Svi mi želimo tolerantnu, obostrano bezuvjetnu, kreativnu, mudru, suradničku, stvarno zadovoljnu, zaštitničku i aktivno harmoničnu bračnu ljubav. Nitko ne želi perfekcionističku i netolerantnu, obostrano uvjetnu ili jednostrano uvjetnu, šminkersku ili obmanjujuću, sanjarsku ili zavidnu, racionalnu ili paranoidnu, normativnu ili sumnjičavu, prividno zadovoljnu ili nikada zadovoljnu, kontroliranu ili diktatorsku, pasivno harmoničnu ili fatalističku harmoničnu bračnu ljubav.

Nitko od nas ne želi osrednji ili loš brak. Međutim, to ne ovisi o tome da li mi to želimo ili ne. Dovoljno je ne ulagati dovoljno u brak. Dovoljno ga je ne održavati. Slično veslanju protiv struje u rijeci, dovoljno je prestati veslati naprijed. Onda automatski idemo nazad - prema osrednjem i lošem braku.

Za kvalitetan i duži odnos udvoje moramo se potruditi, a nekvalitetan odnos je posljedica našeg zanemarivanja kako odnosa tako i partnera u njemu. Kratki brak je posljedica njegovog neodržavanja, a duži pa i brak do kraja života praćen je stalnim obostranim održavanjem, ulaganjem i rezerviranjem vremena i za njega.