Petak je, hladan februarski dan. U rano poslijepodne šećem Varšavskom ulicom. Neobično je mirno za ovo doba dana, tek nekoliko slučajnih prolaznika. Snježno i vjetrovito vrijeme potjeralo je ljude prema Kavani Dubrovnik i obližnjim kafićima. Jedino hrabri mladić stoji nedaleko od velikog Tina, kofera rastvorenog pred nogama, svira akustičnu gitaru i pjeva In my place.

Varšavska ulica doista jest ne samo njegovo nego i naše mjesto. Prije samo dva dana ovdje se okupilo nekoliko tisuća ljudi. Mirnim građanskim prosvjedom željelo se upozoriti na problem perverzne kohabitacije gradske vlasti i jedne privatne tvrtke u vlasništvu Tome Horvatinčića, poduzetnika i, u slobodno vrijeme, prijatelja Milana Bandića. Pod egidom javnih interesa i mimo volje stanovnika glavnoga grada, veliki igrači odlučili su u srcu grada podići moderni HOTO-centar i prodavati stanove.

Posao je počeo sjajno, izmijenjen je Generalni urbanistički plan, izglasano je izdavanje potrebnih dozvola, još je samo trebalo napraviti garažu da kupci stanova imaju gdje parkirati. Kao mjesto gradnje odabrana je pješačka zona u Varšavskoj ulici. I sve bi to bilo jako brzo završeno da se, eto, odnekud nije pojavilo više tisuća ljudi koji ne shvaćaju poduzetnički duh grada i koji uporno žele živjeti u srednjem vijeku, kako je to lijepo objasnio njihov gradonačelnik.

Korak dalje u toj karakterizaciji likova otišao je Davor Jelavić, pročelnik Gradskog ureda za prostorno uređenje, uspoređujući nezadovoljne građane s četnicima koji usred grada dižu balvan-revoluciju. Stara je to i dobro poznata hrvatska priča; svi oni koji misle drugačije su, naravno, četnici. Isto tako je dobro poznata i metoda kojom se rješavaju slični problemi – slanjem interventne policije.

Izdavanjem dozvole za gradnju garaže u pješačkoj zoni, Milan Bandić je građanima oduzeo pravo na grad, a slanjem interventne policije na njih oduzeo im je i pravo na glas. Dakako, ovaj mirni prosvjed ne treba sagledavati kroz prizmu patetične priče o borbi bogatih i siromašnih niti ga treba sagledavati kao velevažan događaj u hrvatskoj povijesti. Neće se o tome pisati pjesme niti će se slaviti spomendani. Okupljanje građana u Varšavskoj upamtimo kao simbol borbe protiv bahatosti i bezobrazluka. Upamtimo to kao simbol borbe za pravo glasa. Glasa drugačijih, koji, eto, sasvim slučajno nisu četnici.