U kratkotrajnoj zaljubljenosti partneri se obično lako slože i odreknu svoga suprotnog mišljenja. Lako žrtvuju svoju različitost i prihvaćaju ono što odgovara onome koga volimo. U ljubavi unutar dugog odnosa udvoje vrlo je bitno pravo na različitost i neslaganje, uz aktivno nastojanje obje strane prema dogovornoj sličnosti.

U zaljubljenosti nam ne smeta stalna fizička blizina partnera, a u ljubavi trebamo povremeno i distancu, međusobnu razdaljinu, samoću, odnosno odsutnost partnera. Dakle, u zaljubljenosti nam nije, a u ljubavi nam je itekako važan tzv. prostorni komfor. U zaljubljenosti ne možemo niti sekundu bez onoga ili one u koga ili koju smo zaljubljeni. A u ljubavi trebamo i želimo biti povremeno sami.

U zaljubljenosti lako podnosimo odricanja i frustracije. Međutim, u ljubavi nam treba ravnoteža između zadovoljstava i nezadovoljstava, primanja i davanja, ugodnog i neugodnog.
U zaljubljenosti možemo stalno ulagati napore i biti stalno aktivni bez straha da ćemo se zamoriti. U ljubavi na dugu prugu, kakva bi trebala biti bračna ljubav, važnu ulogu igra pravo na pasivnost i odmor, a ne samo dužnost i sve veće i intenzivnije aktivnosti u odnosu.

U zaljubljenosti možemo živjeti od maštanja o budućnosti, a u ljubavi nam treba i sadašnjost.
Takav ravnomjeran raspored budućnosti, sadašnjosti i prošlosti u našem životu nazivamo vremenski komfor. U dužem odnosu udvoje ne može se živjeti samo od planirane budućnosti i u sjećanju na uljepšanu prošlost. Dugom odnosu je potrebna i sadašnjost, u kojoj je udobno i jednome i drugome partneru.

U zaljubljenosti nam ne smeta samo djelomično poznavanje partnera. To nas ne priječi da se za njega “posve slobodno” odlučimo.

U dugotrajnoj ljubavi moramo se odlučiti za čitavog partnera: za ono što do tada kod njega nismo uočili, kao i za ono što nam je uspješno prikrivao u našoj vezi. Tu slobodu i mogućnost naknadne odluke - sada za objektivnije uočljivog partnera - nazivamo partnerski komfor.
Jednom riječju, u zaljubljenosti često prihvaćamo iluziju slobode i fantaziju udobnosti, a u dugotrajnoj ljubavi tražimo stvarnu slobodu i udobnost, dakle, komfor. Lako je na tvrdoj i neudobnoj stolici sjediti nekoliko minuta, ali ne i nekoliko sati.
Lako je u kratkom odnosu živjeti s iluzijom partnera kakvog si želimo, ali u dugom nas odnosu takva iluzija ne zadovoljava i zato tražimo da se prilagodi našim očekivanjima. Jasno, sve to važi za obje strane u dugom odnosu udvoje. To pak zahtijeva drukčiju kvalitetu ljubavi udvoje, koje nema u zaljubljenosti.