U drevnim kulturama ili duhovnim disciplinama često je pred onoga koji je želio biti iniciran i krenuti putem nepoznatog, tragajući za odgovorima na pitanja koja su bila važna za njegovo poimanje smisla življenja, bio stavljen neki obred ili zadatak kojim je trebao zakoračiti na taj put. Taj je zadatak često uključivao riskiranje i neizvjesnost, dakle, različitost od stalnosti kako bi započeo promjenu i na taj način novo učenje.

Ovaj kratak uvod napisao sam kako bih se nadovezao na tekst iz prošlog broja, u kojem sam govorio o vrlo štetnim roditeljskim obrascima ponašanja kojima posesivno vezuju svoju djecu uza se, te kako se početi mijenjati u odnosu na štetna vezivanja. Želim skrenuti pozornost na situacije u kojima su djeca odrastala u takvim relacijama sa svojim roditeljima da je obrazac posesivnosti, zahtijevanja, okrivljavanja i kontroliranja bio do te mjere izražen da se dijete razvilo u odraslu osobu koja na emocionalnoj razini živi i dalje tu ideju da je bez svog roditelja bezvrijedno. Jer, ideja i poruka “Bez mene ti si ništa“ jedno je od mogućih pogubnih baznih uvjerenja koje dijete u takvoj konstelaciji počinje živjeti i u nju vjerovati.

To su djeca koja unatoč tome što naizgled imaju sve uvjete za razvoj i napredak, ostaju duboko u sebi nesretna i uvjerena da ne mogu sama rješavati probleme i suočavati se sa zadacima i izazovima te ne postižu uspjehe. Takve odrasle osobe ostaju i dalje do te mjere vezane uz svoje roditelje da kada i ako napuste svoje domove, imaju velike poteškoće primjereno funkcionirati sa svojim životom, svojom obitelji i svojom djecom, jer su preopterećeni strahom i emocionalnim brigama za roditelje i time kako je roditeljima. To zna biti vrlo opterećujuće i naizgled jednostavno za nekog promatrača takve situacije, no zapravo je sama osoba u velikom unutarnjem razdoru. Često je prate osjećaji krivnje te nesvjesno i dalje prakticira obrasce ponašanja koji su karakterizirani brigom za roditelje, u smislu jesu li oni sretni, kako da ih se učini sretnima i što sve da se učini kako bi oni bili sretni. Dakle, i dalje je prisutan nesvjesno zabrinjavajući napor oko sreće roditelja i što bi roditelji mogli reći oko svakog poteza. Govorim o situacijama kada patimo radi unutarnjih glasova i misli kojima se opterećujemo, a vezani su upravo na našu dinamiku jesmo li dobro postupili, imamo li pravo na svoj život, sreću i zadovoljavanje svojih potreba, te, s druge strane, na disfunkcionalnu zabrinutost i krivnju za zadovoljstvo načinom na koji roditelji žive svoje živote, rješavaju svoje praktične svakodnevne izazove i nose se sa samoćom, tugom, strahom i ljutnjom.

Da se vratim na priču s početka teksta i podsjetim da je za svaki odmak od stalnosti potreban rizik i preuzimanje odgovornosti kako bismo o sebi i svom životu naučili nešto novo. Za početak, prvi je korak osvještavanje načina na koji živimo i podržavamo svoje neželjeno stanje. Ako sami s time imamo poteškoća, dobro je potražiti savjetodavnu, odnosno psihoterapijsku pomoć i krenuti u psihoterapijski proces rada na sebi.