– Prije dva mjeseca umro mi je suprug Ivan (37) i ostavio me samu s petero djece i svojom ostarjelom majkom od 78 godina. Kamo ću ovakva s ovog nesretnog brijega? – zaplakala je 35-godišnja Nevenka Bednjički, s ljubavlju stišćući na grudi sićušnu kćerkicu Lidiju. Iako su malenoj tek tri godine, smiješka na njezinim usnama nema. Ozbiljno lišce i stisnute usne pokazuju da djetešce, uz obiteljsku, proživljava i vlastitu muku.

- Bolesna je na bubrege. Često ostajemo po deset do dvanaest dana u bolnici u Varaždinu. Liječnici kažu da je još prerano da joj odstrane lijevi bubreg, nadam se ipak da će ga uspjeti spasiti lijekovima – kaže Nevenka.

Do doma Bednjičkih u dalekom brdskom Zalužju na području pogranične Višnjice u Varaždinskoj županiji stiže se teško, snježnim cestama kroz šumu, koje beskrajno naizmjenično vijugaju kroz hrvatski i slovenski teritorij. Na jednom takvom brdu, okruženom šumom, nalazi se njihova kuća. Riječ je zapravo o zagorskoj hiži, staroj, kažu, mnogo više od stotinu godina, sklepanoj od hrastovih „plajnki“, pruća i blata. U nju ulazimo kroz niska vrata, preko povisoka drvena praga, pri čemu valja dobro paziti da glavom ne udarite u gredu. Mračnu kuhinju, kojom dominiraju dvije postelje, osvjetljava žarulja na limenom „tanjuru“.

- U ovoj kuhinji odvija nam se cijeli život. Tu kuhamo, djeca uče za jednim stolom, grijemo se, spavamo i peremo se. Kako ćemo drukčije? Nemamo ni kupaonice ni zahoda. Vodu grijemo u loncu na štednjaku, pa se peremo, jedan po jedan. Na jednoj postelji spavamo Lidija i ja, na drugom krevetu dvije djevojčice, Marija (9) i Darija (11). Čeznemo za kupaonicom, u kojoj bi se djeca mogla oprati, i jednom sobom, da se mogu pošteno naspavati – najveća je Nevenkina želja.

Baka Terezija vodi nas u drugu, jezivo hladnu, gotovo ruševnu prostoriju, u kojoj se od vlage boja sa zidova odavna oljuštila. U nekoliko postelja tu se dekama od hladnoće noću štite baka te unuk Martin (13) i unuka Ivana, kojoj je 16 godina, a učenica je ugostiteljske škole u Varaždinu. Da bi stigla u školu, Ivana se svako jutro diže u 4 sata. Sretna je što je zaposleni rođak autom vozi do Ivanca, gdje u 5.05 „hvata“ autobus za Varaždin. Kući se vraća tek oko 17 sati.

- Ostala djeca po snježnim putovima pješače kilometar i pol do stajališta školskog autobusa, koji ih potom prevozi u četiri kilometara udaljenu školu na Višnjici – objašnjava predsjednik Mjesnog odbora Ivan Pintarić. Obitelj živi od socijalne pomoći i dječjeg doplatka.

- Od zemlje, motike i koša, ovdje se teško živi. Snalazimo se, hranimo kravu, svinje i kokoši, a tu mislimo i ostati – tužno govori Nevenka.

Težak život obitelji Bednjički ganuo je srca mnogih ljudi. Nevenka je zahvalna na prilozima koje su za njih skupili u crkvi i u školi, Motoklubu Jal koji je djeci darovao računalo te svima ostalima koji donose odjeću, obuću, hranu. U obilazak obitelji došli su i svi čelnici Lepoglave, gradonačelnik Marijan Škvarić, dogradonačelnik Alojz Gredelj i predsjednik Vijeća Zorislav Rodek.

- Još ove godine nadogradit ćemo obitelji jednu sobu i kupaonicu, jer ne možemo dopustiti da petero djece odrasta u takvim higijenskim uvjetima. Otegotna je okolnost što je kuća Bednjičkih vrlo udaljena od centra – kazao je Gredelj. Svaka je pomoć dobrodošla, jer prostore će trebati i opremiti instalacijama, pločicama, sanitarijama.

Svi koji žele pomoći obitelji svoj prilog mogu uplatiti na žiroračun u Zagrebačkoj banci otvoren na ime Nevenke Bednjički broj 2360000-3114776412 ili slanje pomoći dogovoriti na tel. 703-255 (042). Adresa je Zalužje 31, pošta Višnjica.             

Lj. R.