Čak i kada bismo veći dio njegove prebogate političke karijere, onaj prije dvije tisućite godine, stavili ad acta, o Stjepanu Mesiću, još uvijek aktualnom predsjedniku države, mogli bismo raspredati danima. Nakon kraha Tuđmanova HDZ-a iznenađujuće je, kao potpuni predizborni autsajder, trijumfirao na predsjedničkim izborima, obrazlažući svoju pobjedu činjenicom da većinu biračkog tijela ipak čine žene.

Odmah potom je, nakon pobjedničke zdravice, to jest nakon nekoliko čašica pjenušca, ispalio i par viceva na račun svog prethodnika. Znate ono: koja je razlika između Tuđmana i Miloševića? Nikakva, jedan je pod zemljom a drugi ne može iz zemlje. Dobar, ha?

Poslije toga se, međutim, nakratko uozbiljio i ekspresno penzionirao sedmoricu generala koji su se htjeli igrati rata. Bio je to, poslije će se pokazati, jedan od njegovih najodrješitijih poteza. Činilo se tada kako za Hrvatsku ipak ima nade. Pogotovo kada se i javno ispričao za zločine počinjene s hrvatske strane.

U međuvremenu je premoćno osvojio i drugi predsjednički mandat i zadnjih pet godina, kad već hibernirana oporba ne radi svoj posao, figurirao kao jedini balans u odnosu na HDZ-ovu vlast. Inzistirajući na temeljnim vrijednostima antifašizma, cijelo je vrijeme bio puno pametniji od Vuka Jeremića i Milorada Dodika, dvojice političara od kojih prvi i danas misli da mu je osnovni posao izazivanje skandala, a drugi u Bosni glumi novovjekog Radovana Karadžića. Silno se trudio predstaviti kao glas zdravog razuma, graditelj porušenih mostova.

I onda je odjednom, na zalazu političke karijere, ničim izazvan stao na kočnicu i krenuo u rikverc. Kada je novoizabrani predsjednik Josipović obznanio da će mu jedna od prvih službenih destinacija biti baš Beograd, Mesić se iz petnih žila potrudio da mu taj posjet bude što ugodniji. Hitro je sjeo na avion i baš na dan pravoslavnog Božića posjetio Kosovo, nakon čega je uslijedilo pomilovanje ratnog zločinca Siniše Rimca.

Šećer na kraju bio je već tradicionalni prijem novinara, kojima je nakon oproštajne zdravice, to jest nakon nekoliko čašica pjenušca, ispričao još jedan crnohumorni vic. Znate ono: ako Dodik raspiše referendum o odcjepljenju Republike Srpske, odmah ću poslati vojsku u Bosnu. Dobar, ha? Jeremić i Dodik zasigurno su umrli od smijeha. Upornost se napokon isplatila, ali vremena je, srećom, jako malo.