Naš poznati psihijatar, psihoterapeut i komunikolog dr. Pavao Brajša, iako u mirovini, još je uvijek iznimno aktivan. U Varaždinskim vijestima upravo je završio vrlo čitanu kolumnu za menadžere, koja je imala čak 150 nastavaka. Vrlo je zapažena i njegova kolumna u Glasu Koncila o bračnim odnosima, a iz tiska mu je nedavno izašla i nova knjiga – Brak i obitelj iz drugog kuta, u izdanju Glasa Koncila.    

- Zapravo se paralelno bavim dvama područjima međuljudskih odnosa. Prvo su područje, u privatnim, intimnim odnosima – brak i obitelj, a drugo, u društveno «intimnim» odnosima - odnosi u timu. To su naime dva tipa životno važnih, dugih odnosa s ljudima bez kojih ne možemo živjeti. U prvome – da postanemo ljudi, a u drugome da se fizički i ekonomski održimo kao ljudi. Međutim, ti odnosi imaju nešto zajedničko. Zajedničko im je to da traju, da ne možemo bez njih, da smo u njima vrlo često, zato što moramo, i da svi oni imaju svoj zajednički početak. U privatnom životu to je zaljubljenost, a u profesionalnom životu to je ono početno oduševljenje za posao. Nije problem dobro se oženiti ili pronaći dobar posao. Problem je ostati kvalitetan u tom braku ili na tom poslu. Ako je primjerice riječ o timu, onda nije problem sastaviti tim, već je problem kako ga održati. S tim je u vezi i anegdota koja se još prepričava. Kada sam s profesorom Velimirom Srićom, našim poznatim učiteljem menadžera, vodio seminar na Trakošćanu, polaznicima sam u šali rekao: - Ako želite postati uspješni menadžeri, odite Srići, a ako želite ostati uspješni menadžeri, dođite k meni. On se bavi time kako da menadžeri postanu uspješni, a ja time kako da ostanu uspješni. 

Upravo to zajedničko na ovim područjima jest područje kojim se posebno bavim, to je tema i mojih knjiga, kojih ima više od trideset. Gledamo li komunikološki, jer ja sam i habilitirao na komunikologiji, na Fakultetu organizacije i informatike, gdje sam stekao zvanje višeg znanstvenog suradnika, to zajedničko je interpersonalna komunikologija. I moja sljedeća knjiga, o komunikologiji za inženjere, zapravo je knjiga o razgovoru. Razgovor je ona neposredna komunikacija, licem u lice, ili u malim grupama. To su situacije u kojima nalazimo ono čime se bavim.
Svađa je divna

- Može li se iz knjiga naučiti kako kvalitetno komunicirati? 

 - Rekao bih ne, jer su to životne vještine, koje su jedna od mojih omiljenih tema. Postoji čak i pravac u filozofiji koji se bavi upravo životnim vještinama, o toj je temi napisano mnogo knjiga, a u Europi danas postoje i ambulante za umijeće življenja. Kada sam prije desetak godina u Ptuju vodio seminare u centru komunikacijskih treninga za prosvjetne djelatnike, od odgajatelja u vrtićima do sveučilišnih nastavnika, često sam sudionike na početku seminara znao zapanjiti i reći im: – Tko je došao naučiti komunicirati, neka odmah ode doma.

Naime, naučena je komunikacija najlošija komunikacija. Poznati komunikolog, teoretičar Gregory Bateson, rekao je da je planirani razgovor kao i igranje karata bez miješanja. Međutim, pitanje je što se može i treba učiti. Učenje komunikacije i u braku i u timu ima nekoliko faza, a jedna je od njih primjerice – svađa. I u knjizi Brak i obitelj iz drugog kuta temi kako se kvalitetno svađati posvetio sam nemali prostor. Moja je teza naime da svađa nije ono što uništava brak, ili bilo koji drugi dugi odnos, već ga uništava – loša svađa. A razlika između dobre i loše svađe jest u dobroj ili lošoj pratećoj komunikaciji. Svađa je, inače, divna stvar, ona je najbolji obrambeni mehanizam kojim čuvamo svoju individualnost u dugom odnosu s drugim. Svađamo se jer ne mislimo isto, a kada bismo isto mislili, imali bismo najdosadniji odnos udvoje. Rezultat je dosadan brak, odnosno neuspješan tim.
Kod nas se predaje komunikologija, no to je uglavnom masmedijska komunikologija, a ne interpersonalna komunikologija, komunikologija neposredne komunikacije odnosno razgovora. Neke osnovne principe moramo naučiti, međutim, nećemo mijenjati svoju komunikaciju ako je ne upoznamo. Najveći je problem upravo neprepoznavanje vlastite komunikacije. Sljedeći je problem - kako loše komunicirati s uvidom. Onaj koji je svladao vještinu komuniciranja bit će u stanju prepoznati kada je u komunikaciji previše grešaka i kada ona postaje suprotna cilju, te će biti sposoban komunikaciju mijenjati i prilagođavati.

Thomas Anderson, poznati svjetski komunikolog i moj dobar prijatelj, s kojim sam radio još u Banjskim Dvorima, u «seoskoj psihijatriji» koja je desetak godina bila centar ne samo naše prakse, znao mi je reći: - Brajša, ni jedan razgovor koji ti je važan ne smiješ započeti a da prije ne pitaš sugovornika hoće li razgovarati, hoće li razgovarati s tobom, i baš sada, hoće li baš o tome razgovarati, ili pak hoće li razgovarati na neki drugi način. Svrha praktičnog razgovora u interpersonalnoj komunikaciji je realizacija poruke koju šalješ.
Brak nije u krizi
- Svijet je pogodila globalna ekonomska kriza, neki kažu da je i brak u krizi. Koliko su krize posljedica lošeg komuniciranja?
- Alergičan sam na tvrdnje da je brak u krizi. Brak nije u krizi, iako se danas u urbanim sredinama razvrgne svaki drugi sklopljeni brak, a i Hrvatska je već vrlo blizu tog prosjeka. No, uza sve to, mi se i dalje ženimo. Svaki onaj koji se ženi, bilo kod matičara, bilo u crkvi, bilo s vjerom u Boga, bilo bez vjere, tvrdit će: “Napokon sam našao osobu s kojom ću doživjeti starost.” Dakle, nije u krizi brak, u krizi je kvaliteta. Nije u krizi monogamija, niti su mladi promiskuitetni pa mijenjaju partnere svaki dan. To rade slabići ili neiskusni. Među mladima, i to već vrlo rano, u srednjoj školi, stvaraju se baš monogamne veze koje, neodržavane, pucaju nakon nekoliko godina braka. Dakle, nije u krizi brak i monogamija, nego kvaliteta monogamije. Nekvalitetna monogamija je bračni pakao, no kvalitetna je monogamija još uvijek najljudskiji, najzdraviji, najjeftiniji i za djecu najbolji oblik zajedničkog života.

- U čemu je onda problem?

 - Problem je današnjeg svijeta manjak duhovne inteligencije. S racionalnom inteligencijom mi analiziramo situaciju, pronalazimo neka pravila i zakonitosti i spoznajemo zašto je nešto tako, a ne drugačije. S emocionalnom inteligencijom redefiniramo svoj odnos prema problemu ili situaciji, a s duhovnom – osmišljavamo. S racionalnom inteligencijom analiziramo, s emocionalnom povezujemo, a s duhovnom osmišljavamo. A baš je ta duhovna inteligencija zakazala. Ona nema veze s pobožnošću, jer netko može biti duhovni debil, a jako pobožan. U posljednjih desetak godina imao sam priliku raditi s nekoliko vrlo velikih kompanija i mogu tvrditi da je upravo duhovna inteligencija problem. U Americi su primjerice radili niz istraživanja u velikim kompanijama koje su uspješne već dugi niz godina. Ustanovili su da je razlog njihove uspješnosti tijekom dugog vremena potpuno nematerijalne naravi. U kolumni u Varaždinskim vijestima – Savjetnik za menadžere - koja je upravo, nakon 150 nastavaka, završila, posljednjih tridesetak posvetio sam timu u menadžmentu. Nema tog tima koji ne započne s velikim oduševljenjem i uspjehom, no uspjeh je sam po sebi kratkotrajan, jer se s vremenom stvaraju neke «podzemne vode» i tim prestaje biti nadsumativan. Nije više u stanju od tri plus tri napraviti petnaest, nego samo šest, ili još manje. Tajna tog trajanja nije u znanju, to nije tajna izvora, jer ne možete takav tim obnoviti tako da u njemu dva ili tri menadžera zamijenite novima. Izvor najčešće nije kriv, jer su članovi tima odlično odabrani. Krivac je neodržavani tim. Ono što se radi po principima tog agresivnog, liberalnog kapitalizma, bilo u politici ili u gospodarstvu, ima brz uspjeh, ali bez trajanja.

- Svi govore o krizi, problemima i stresu?

- I o tim sam problemima, odnosu prema krizi ili stresu, koji spadaju u područje vještine življenja, mnogo pisao. Kriza i stres nešto su što nam se događa, no koliko će oni na nas djelovati ne ovisi o toj krizi i o tom stresu, već o našem reagiranju na doživljaj stresa ili krize. Poznata Laingeova teorija međudoživljavanja kaže da ne reagiramo na nečije ponašanje prema nama, ne reagiramo na ono što nam se dogodi, ne reagiramo na krizu i stres, već reagiramo na vlastitu interpretaciju, na svoj doživljaj, na svoje viđenje i svoj pristup, na svoj način na koji se prema tom stresu ili krizi ponašamo. Ljudi će reći da ne teoretiziramo, nego da im damo kruha ili veću plaću. Ali neće biti bolje s povećanom plaćom, jer je povećana plaća bila do prekjučer pa je nastala kriza. Kriza nije nastala iz našeg siromaštva, nego iz našeg obilja. Nije obilje uzrok, već je uzrok naše postupanje s obiljem. U pristupu tome što smo imali nismo se ponašali tako da to zadržimo dugo, nego kratko. Ponašali smo se tako da je uslijedila mnogo veća kriza nego da smo imali drugačiji pristup. To je umijeće života – naglasio je dr. Pavao Brajša.        

I. Čolaković