Od proglašenja slobodnim i kraljevskim gradom 1209. godine  Varaždinom je upravljao gradski sudac s jednogodišnjim mandatom, kojeg su građani između sebe birali na dan sv. Martina. Do 17. stoljeća pored “varoškog rihtara” u Gradski magistrat biralo se 12 vijećnika i isto toliko u Gradsko vijeće. Statutarne propise zajednički su donosili sudac, magistrat i gradski vijećnici. U gradskoj upravi značajnu ulogu imali su bilježnik (notar), tržni nadzornik, kmetski sudac, gradski kapetan sa stražarima, čuvari gradskih vrata i upravitelj nemoćnice.
Najveća promjena u organizaciji varaždinske gradske uprave dogodila se 1750. godine, kada je uz odobrenje kraljice Marije Terezije donesen novi Statut grada – varaždinski ustav. Broj vijećnika u Gradskom vijeću povećan je na 40 pa se ono zvalo “Vijeće četrdesetorice”, uvedene su dužnosti gradskog konzula (načelnika) koji se brinuo o prihodima i gospodarstvu grada, zatim satnika zaduženog za redarstvene i vojne poslove, pučkog branitelja (tribuna) koji se brinuo za poštivanje interesa gradske zajednice – davao je suglasnost strancima da postanu varaždinski građani i kontrolirao gradske prihode i rashode.

Statutom je promijenjen datum izbora tako da su članovi poglavarstva i svi službenici birani  „...svake godine na blagdan sv.Jurja vojnika i mučenika koji pada na 24.dan u travnju...“ Bilo je pravilo da se za svako mjesto predloži tri kandidata i izbor se obavljalo tajnim glasovanjem uz pomoć glasačkih kuglica. Kandidate iz redova građana predlagali su senatori. Novoizabrani dužnosnici polagali su zakletvu da će savjesno obavljati posao.

Statutom je velika pažnja posvećena gospodarenju gradskim posjedima, pa je primjerice u točki 38. određeno kako treba štititi gradske šume od uništavanja i nekontrolirane sječe:
“Neka se određeni dio, na primjer desetina, sveukupnih šuma ostavi za drvarenje tijekom najmanje pet godina, a ostalih devet dijelova neka se u cjelini stavi u zabran... a kada se pak istekne rečeno petoljeće, neka se opet od onih devet šumskih površina jedna naznači za to drvarenje, i tako redom...”