Hrvatski školski sustav može se analizirati iz stotine uglova. Možete ga slobodno kritizirati i mirne duše pisati o njemu, bez imalo straha da će vam sutra tko moći reći da lažete, umišljate, falsificirate ili da nemate pravo. Neprohodnost, konfuznost i otežana razumljivost postojanja pojedinih dijelova tog sustava jednostavno vam daju za pravo.

Od svega toga još je gora činjenica da se s mrtve točke ne miču niti stvari o kojima se počesto piše, diskutira i koje su u iole normalnijem sustavu, da ne kažem državi, već odavno razriješene.

Stoga nije ni čudno što kod nas zaista svako malo prhne neka aferica. Za jednu su se takvu ovih dana pobrinuli stručnjaci iz Kršćanske sadašnjosti, koji u svojim knjižarama prodaju zabranjene udžbenike za katolički vjeronauk što se koriste u sedmom razredu osnovne škole. Udžbenike izdaju Hrvatska biskupska konferencija i Nacionalni katehetski ured, tiskala ih je, dakle, Kršćanska sadašnjost, a sporni su i zabranjeni zbog propagiranja “uvredljivih definicija” usprkos suprotnom stavu Ministarstva, u što bi se još i moglo opravdano posumnjati, i usprkos suprotnom stavu zdravog razuma, u što nema nikakve sumnje.

Evo kako se, primjerice, na jedan simpatičan i pučkoškolskom djetetu razumljiv način tumači problematika pobačaja iliti abortusa: “Pobačaj (abortus) izravno je ubojstvo nerođenog djeteta i najveća izdaja majčinstva. Majka, simbol sigurnosti i ljubavi, pobačajem se pretvara u ubojicu najnevinijeg bića.”

Ovakve definicije nisu se, srećom, dopale baš svima, pa je nakon nekog vremena zatraženo povlačenje udžbenika iz prodaje i izmjena spornih dijelova. Nova su izdanja navodno i otisnuta, a rješenje misterija da ih se ni dan-danas ne može kupiti u knjižarama, kako je objasnila tajnica uprave Kršćanske sadašnjosti, leži u činjenici da su ostale velike količine stare naklade, pa bi, eto, bilo baš šteta da se bace. To što sadrže formulacije u kojima se o pobačaju govori kao o ubojstvu, o potencijalnoj majci kao o ubojici, i u kojima se niječe zakonsko pravo na pobačaj, iako sam čin prema hrvatskom zakonodavstvu nije kazneno djelo, u ovom je slučaju manje važno. Važnija je zarada.

Problem udžbenika iz vjeronauka, da se razumijemo, nije jedini. Na popisu obvezne lektire u šestom razredu, recimo, imate knjigu Mali ratni dnevnik, Stjepana Tomaša, koja bi u nekim pasusima bolje funkcionirala kao priručnik za svladavanje osnova nacionalizma, a ne tolerancije. Obrazovni sustav možda i nije kriv sam po sebi, već više dođe kao slika društva u cjelini. Općepoznata je činjenica da su ljudi koji misle svojom glavom i imaju razvijen kritički stav u našoj državi višak. Isto tako je općepoznata i činjenica da je u tom slučaju dobro početi s “obradom” što prije, dakle od malih nogu, u osnovnoj školi, pa ako ne uspije za četiri godine, što reče Abdulah Sidran, uspjet će za osam. Nikad nije kasno. Problem je samo što se to u normalnom svijetu ne naziva obrazovanjem već indoktrinacijom.