Kolekcionarstvo je način da se iz maglovite jave pobjegne u osvježavajući dan. Ne jednom sam ušao u kuću punu novčića, razglednica, zvona, čak i šibica, pa i satova koji otkucavaju neko svoje vrijeme. Briga ih koliko je sati: pište, fućkaju, kucaju, otkucavaju, ili jednostavno pokvareni stoje i šute. Uvijek tada pomislim na staru istinsku izreku, mislim da ju je Guete izrekao: Skupljači su sretni ljudi!

U jednom od najljepših vrtova u Zagrebu, gore na Vrhovcu, odakle se pruža lijep pogled na grad, otplovio sam u jedan drugi svijet, u vrijeme koje je odavno prošlo, i kao u nekom muzeju voštanih figura suvremene Marie Tussaud družio se s ljudima kojih odavno nema, ili s onima koji su sišli sa scene, prepuštajući prostor drugima, da nastave igru.

Listali smo tri knjige autograma i plovili velikim vodama, a ne potocima. Da su svojedobno kojim slučajem granični organi pogledali dublje u albume s autogramima, tko zna što bi se dogodilo, možda bi dr. Klement Puharić, pravnik po struci i poliglot po znanju, bio optužen za širenje stranih ideologija, kako smo to nekad nazivali. U zbirci autograma Puharić je imao i Chang Kai Chekov, pa autogram Douglasa McArtura, dr. Bena Guriona, željeznog kancelara Adenauera, Haryja Trumana, itd.

Ali, ni Puharić nije baš bio naivan. Na onim prvim udarnim stranicama bile su fotografije s potpisima poznatih filmskih diva koje su se izazovno smiješile carinicima, a u njemu nešto kao želja: “Kada me smrt bude zatekla, ostat će još uvijek nešto poslije mene!” Kad je osjetio da ga smrt i zemlja zovu, autograme je namijenio svojoj snahi Ivančici Puharić, uz jednu i jedinu obvezu - da nastavi skupljanje, da uveća zbirku.

Naravno, ima i praznih listova. Tako nedostaju autogrami dvije kraljice (Julijane i Elizabete), i to zato što kraljice ne daju autograme, kazali su šefovi njihovih kabineta. Godine 1962. Puharić je otišao u Ameriku, gdje se u sveučilišnom centru države Colorado upoznao s brojnim filatelistima, skupljačima novca, šibica, satova... Samo ta vrsta ljudi zna, koliko će se radost zbog jednog predmeta povećati, ako su se, da bi ga stekli, odrekli neke druge radosti.

Kad se dr. Puharić nakon dvije godine vratio u Zagreb, nastavio je skupljati autograme, i tom je hobiju ostao vjeran do kraja života. Njegova snaha Ivančica s bolom i ponosom oživljava uspomene. Sjetila se jedne epizode iz dubrovačkog hotela “Excelsior”, u kojem je boravila slavna Jane Mansfield; ako ovu glumicu i ne pamtimo po glumi, pamtimo je po obujmu grudi, pa smo svi za njom uzdisali: Da je nama takva mama!

Lakaj joj je odnio Puharićevu posjetnicu, pa je glumica sišla u foyer i - možda se razočarala. Zamišljala je doktora stasitog, mladog, bogatog, a on je već bio blizu sedamdesete. No, Puharić se nije dao smesti, galantno joj je poljubio ruku, naručio joj najskuplje piće i zauzvrat dobio fotografiju, ponijevši tako i njezine oči u očima, i stisak u dlanu...

Svako dijete zna za Walta Disneya, koji je bio jedan od nevidljivih a nužnih stupova života. Tu je i njegov, svima znani autogram, koji je ostao kao potpis našega djetinjstva, za kojega su vezana prva naša uzbuđenja i uzbudljiva otkrića. Od njegovih junaka Paje, Pate, Gaje i Raje saznali smo za veliku i toplu blagodat smijeha. On nam je pomogao da odrastemo, a onda smo ga, kao i većinu učitelja, zaboravili.

A onda autogram čovjeka, koji nam gotovo nepoznato zvuči, i već je dugo kako je sišao sa scene: Chang Kai Shek! Bio je jedan od onih avanturista u povijesti kojima je vjetar velikih događanja napuhao mjehove i ambicije do fantastičnih razmjera. Odrastao u vremenu kada se lagano i prijeteći budila velika Kina, on mnogo toga nije mogao ni shvatiti, ni prihvatiti.
Govore da je glumačka tragedija u tome, što smrću glumca umire i njegova umjetnost. Ali u slučaju Kim Novak, čiji nas autogram također promatra, tako ne može biti. Ako je umjetnost prava, onda ne može biti dnevna kao novine, ne može postojati za siječanj, rujan ili listopad – a gluma Kim Novak je bila i ostala - iskrenost, temperament, talent i nadahnutost...

Jedino ime kojim se mjeri povijest, to je širok osmijeh preko kojega je potpis Johna Kennedyja. Za njegovu smrt može se samo reći: “Koga bogovi vole, taj umire mlad”. Imao je 43 proljeća kad je došao na čelo SAD, a samo tisuću dana kasnije snajperski hici u Dallasu prekinuli su njegov život – umro je kao vojnik, pod vatrom, na svom zadatku i u službi domovine. U zadnjem komentaru rečeno je za njega da je u času oproštaja doživio onu najveću počast - da njegova smrt postane i tuga čovjeka s ulice, da vijest s drugog kraja svijeta pođe od usta do usta, i da se mnogo oko, i žensko i muško, zamagli od suza.

A onda do Kennedyja – potpis Harryja Trumana, koji je znao uhvatiti pobjedu u trenu kad mu se ukazala. Ovog predsjednika SAD starija generacija upamtila je po – jajima. Naime, tzv. Trumanova jaja u prahu bila su dragocjena pomoć u one okrutne poratne dane, kad su priroda, a i prijatelji iznevjerili...

Listamo dalje, pa srećemo i potpise drugih američkih predsjednika i ministara, Lindona Johnsona, Richarda Nixona, Herberta Huvera, Roberta i Edwarda Kennedyja, a tu je i potpis generala Douglasa McArthura, pred kojim je postrojeni japanski generalštab potpisao bezuvjetnu kapitulaciju, označivši tako i kraj II. svjetskog rata. “Treba pobijediti, za pobjedu nema surogata”, bila je generalova omiljena krilatica.

U zbirci rariteta pokojnog dr. Žarka Dolinara vidio sam i nalivpero kojim je potpisana ta kapitulacija. Pokušavam se barem na ovaj način odužiti Žarku, kojem sam ostao dužan ovo zakašnjelo priznanje. McArthur je morao otići s položaja, pa se razočaran povukao u hotel “Waldorf Astoria”, u kojem ga je i smrt zatekla, daleko od povijesne i političke scene.
Doprinos neobičnoj zbirci dali su Austrijanac dr. Julius Rabb, kralj Nepala Mahendra, Ibrahim Aboud (Sudan), Ayub Khan (Pakistan), te jordanski kralj Hussein, o kojem podaci govore da je njegova loza direktno potekla od Muhameda...

Mnoga imena predstavljaju izravna poglavlja povijesti, literature ili filma. Jedino nema sportaša, oni ionako nisu više od šarmantne pjene jednog društva. Ali zato je tu potpis arhiepiskopa Makariosa, za kojim je smrt dugo jurila i najzad ga stigla. Snajper, nikad otkriven, svojedobno je promašio cilj – Makariosa, a pogodio pilota helikoptera. Teško ranjeni pilot spustio je letjelicu, Makarios ga je osobno odvezao u bolnicu, a zatim je otišao na svečanost da saopći: “Ja više nisam siguran za svoj život, ali nikad neću spustiti zastavu!”

U zbirci dr. Puharića imaju autograme i Romulo Belancourt (Venezuela), Americo Rodriguez Tomas (Portugal), Joao Goulart (Brazil), Aldo Moro (Italija), Ben Gurion (Izrael)... Ukratko, svi oni koji su, ovako ili onako, nosili ovaj svijet.

O, da, osvjetljava nas svojom plinskom lanternom i onaj pjesnički bard Vjekoslav Majer. Tu je i potpis Ratka Zvrka, s čijim su se Grgom Čvarkom poistovjećivali dječaci. Njegovo ime je na čelu rang-liste našeg, novinarskog i pjesničkog ponosa. I dok spominjem ta imena, sam sebi ličim na čuvara rozarija koji izvlači jednu po jednu urnu da bi s njih obrisao prašinu.

Vjerujem da ste čuli za mnoge ličnosti iz ovih neobičnih albuma sjećanja. Uostalom, tko ne zna neka uči, a tko zna neka se podsjeti. Ti potpisi danas su već povijest svijeta u kojem smo se zatekli, a za koju godinu ili stoljeće bit će pregršt praha u vihoru prolaznosti. Svi oni, smireni, stanuju tu, na Vrhovcu, kao pobjednici ili kao pobijeđeni, a svi zajedno, poraženi od života, nestat će u biblijskoj magli. Njihovo se vrijeme potopilo kao zlatni ključić kojeg danas više nema...