Prošle su srijede, 15. srpnja, za vrućeg ljetnog po podneva, brojni Varaždinci na posljednji poinak ispratili svog uglednog i vrlo poznatog sugrađanina, pjesnika i romanopisca Vladimira Korotaja. Svaka smrt dolazi prerano, pa nas je tako prebrzo napustio i ovaj 76-godišnji umirovljeni profesor hrvatske književnosti i engleskog jezika, ali još uvijek i jedan od najagilnijih članova Varaždinskoga književnog društva i Društva hrvatskih književnika. Jer, iako je duže vrijeme bio narušena zdravlja, još prije desetak dana Korotaj je potpisniku ovih redaka s puno stvaralačkog entuzijazma govorio i o svom novom romanu, čiji izlazak, nažalost, nije dočekao...

Korotaj je rođen u nedalekom Jurketincu (7. listopada 1933.), ali je praktično cijeli svoj život proboravio u Varaždinu, gdje je već pohađao osnovnu školu i završio gimnaziju. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1958. godine i od tada je čitav radni vijek posvetio prosvjetnom radu - kraće vrijeme kao prosvjetni službenik, a potom sve do umirovljenja radio je kao profesor u Školskome centru za obrazovanje naftnih, geoistraživačkih, rudarskih i metalskih kadrova, odnosno u Strojarskoj i prometnoj školi u Varaždinu. Međutim, upravo nakon (formalnog) umirovljenja, za njega je nastupilo novo stvaralačko razdoblje posvećeno - književnome radu.

Zanimljivo je spomenuti da se Korotaj prvim književnim tekstovima počeo javljati još kao zagrebački student i potom mladi profesor (u negdašnjim glasilima “Kerempuh”, “Nemiri” i “Telegram”), da bi svoj spisateljski talent potvrdio tek kao - umirovljenik! Naime, svoju prvu pjesničku zbirku “Podne” objavio je 1984. godine, tj. u 51. godini života. No, nakon toga u sljedeća dva desetljeća objavljuje redom još 13 pjesničkih knjiga, pisanih na izvornoj kajkavštini i na hrvatskom štokavskom jezičnom standardu, da bi 2007. objavio i svoj prvi roman “Moj sin ratnik”.

Pomišljenju stručne kritike, u književnom opu su Vladimira Korotaja svakako najautentičniji i najosebujniji dio čini njegova kajkavska poezija. Svojim ponajboljim kajkavskim pjesmama, inspiriranim poglavito varaždinskim temama i motivima, on je ostavio trajan trag u suvremenom hrvatskom pjesništvu. O tome, uostalom, svjedoče i dvije vrijedne književne nagrade (“Fran Galović”, 2001. i “Katarina Patačić”, 2005.), koje je osvojio za svoje kajkavske zbirke “Gosenica za vratom” i “Querohominem ili tiiščem človeka”, kao i uvrštenje u prestižnu hrvatsko kajkavsku pjesničku antologiju “Rieči sa zviranjka” (Zagreb, 1999.) prof. dr. Jože Skoka.

P.S. Smrću Vladimira Korotaja varaždinska će književna scena ostati bez autentičnog pjesnika, a Varaždinsko književno društvo bez svoga istaknutog člana. Neka mu je lahka hrvatska zemlica, ko joj je posvetio svoje najintimnije stihove...